Piše: Slaven Nikšićdesk@dnevni-lsit.ba Nakon zadnjeg gostovanja na Mokrom docu u Zrinjskom su imali snažan dojam da su dočekani kao neprijatelji, što im je i uoči novog posjeta tom hercegovačkom zdanju na pameti – ali ovog puta Plemići su više fokusirani na ono što im treba, a to su bodovi. Nakon što je u srijedu Pod Bijelim brijegom riješeno Sarajevo, Zrinjski se okrenuo prvom od tri preostala gostovanja. Posušju koje je do 28. kola bilo neporaženo ovog proljeća, da bi u srijedu u ranijem terminu položio oružje u Banja Luci – kod Borca koji je uoči vikenda, uoči preostalih pet kola, zadržao pet bodova prednosti.  Pet bodova prednosti koje će Zrinjski napasti u Posušju.  Dobici  i gubici pobjede nad Sarajevom  Dobiti Sarajevo – uvijek je ohrabrujuće. Dobiti ga u pucačkoj 'partiji bez obrana' (4:3) – donekle još više raduje. Zrinjski je u srijedu još jednom dokazao da je uzlaznoj formi u ovoj završnici sezone, za što očitijeg dokaza nije trebalo tražiti dalje od tekućeg pobjedničkog niza koji se rastegnuo na pet pobjeda (Zvijezda, Velež, Sloga, Sloga, Sarajevo).  Opet su, kao protiv Sloge u Kupu, pogađali Ćuže i Ilinković, koji je ujedno i zabrinuo struku – opet. Iz igre je izišao u 44. minuti, nakon što je sjeo na teren i zatražio pomoć s klupe. Šteta, jer upravo se bio svježe oporavio. Eto, bilo je i loših stvari u toj zadnjoj utakmici, u što spada i to da je Sarajevu dva puta dozvoljeno da se vrati u utakmicu, ali dobici su ipak bili brojniji – od stava, borbenosti, preko načina na koji je njenim većim dijelom kontrolirana utakmica, ako želite i do 22. prvenstvenog gola Bilbije, na kraju i rezultata.    Dva duela bez pobjede Zanimljivo, Posušje se ove sezone pokazalo kao tim protiv kojeg Zrinjskom najlošije ide. Plemići jedino Posušje nisu savladali ove sezone. Najprije je u Mostaru bilo onih šokantnih 0:1 u rujnu, da bi u listopadu na Mokrom docu semafor na koncu pokazao 2:2. I baš taj drugi duel donekle će oblikovati atmosferu pred ovaj treći ovosezonski obračun. - Morali smo utakmicu završiti u prvom poluvremenu, ali promašili smo prazan gol, požalio se u listopadu tadašnji šef struke Krunoslav Rendulić koji je još dodao: Utakmicu je prelomio crveni karton Ramića. Dali smo u drugom poluvremenu koliko smo mogli, ali kada imate igrača manje, prisiljeni ste na defanzivu.  Ukratko, s Posušjem se, pa skoro niodakle i preko noći, razvio jedan odnos donekle obojen animozitetom pa će Plemići put Mokrog doca sigurno krenuti vrlo, vrlo motivirani.   Dva nova trenera  A kad smo već spomenuli Krunoslava Rendulića, koji više nije tu u Mostaru, nakon kojeg je su Plemiće vodili Mario Ivanković i aktualni trener Željko Petrović, treba naglasiti i to da je i Posušje mijenjalo od zadnjeg međusobnog obračuna. Onda je na klupi sjedio Branko Karačić, a sada je tu Denis Ćorić. Koji se jako dobro snašao i do Borca nanizao devet proljetnih utakmica bez poraza – što je Posušje učinilo jedinim neporaženim klubom u drugom dijelu prvenstva. Do Borca i minimalnog poraza, 0:1. S tim da treba znati da se Denis Ćorić u Banja Luci svjesno opredijelio na defanzivu. - Nismo bili pravi, nismo bili energetski dobri, ali igrali smo desetkovani. Na klupi smo stavili igrače samo da popunimo broj da ne dobijemo kaznu. Sada ide Zrinjski, vjerujem da će nam se vratiti neki igrači, ocijenio je.  Bez Marića, Ramića… - Jako teška utakmica, kvalitetan protivnik, konstatirao je Željko Petrović nakon drame u derbiju sa Sarajevom pa dodao: Važno je da smo ostali u utrci za naslov, a dokad ćemo – ne znamo. Naša najstresnija, možda i najgora utakmica. Imali smo 3:0, trebali smo to završiti ranije… onako, talijanski. Na kraju, srećom, ipak smo pobijedili. Kontra Posušja neće biti kartoniranih Marka Marića i Tarika Ramića, ali za nadati da je nakon Sarajeva ostalo još dinamita u nogama… da se nije do kraja smočio u onom kišnom okršaju u kojem je Zrinjski plesao po rubu, ali na kraju ipak došao do važne pobjede.    

Daleko od toga da je Veležov posao završen. Ostalo se odigrati još pet utakmica. Nakon derbija sa Sarajevom, slijede Posušje, Široki Brijeg, GOŠK i Tuzla City. Velež je treći, pet je kola do kraja. Bit će tu još teških i neugodnih utakmica. Najprije slijedi gostovanje na Koševu, a ni nakon toga sve neće biti 'med i mlijeko'. Posušje također može u Europu, GOŠK i Tuzla City se bore za ostanak. Realno gledajući, Velež ima bodovnu prednost koju Sarajevo može anulirati samo velikom serijom, koja bi se eventualno morala poklopiti sa nekom negativnom Rođenih. Zato vjerojatno kod trenera Deana Klafurića nema prevelike euforije. Niti jednog je trenutka nije bilo, bez obzira koga je Velež pobijedio u danom trenutku, koji je na tabeli, kako igra. Baš kao što nije bilo ni panike kad stvari nisu izgledale dobro. Jednostavno se išlo iz utakmice u utakmicu. Tako će, nema sumnje, biti do kraja. - Jesmo bili pod pritiskom, vidjelo se to i protiv Zvijezde. Znali smo što znači nova pobjeda, ali mi i dalje nastavljamo igrati. Nismo, niti ćemo gledati rezultate drugih ekipa, njihov raspored ili nešto slično. Idemo iz utakmice u utakmicu, iz treninga u trening, nastojimo biti što bolji. Tu smo gdje jesmo, svoj cilj znamo, sve je vrlo jednostavno, reći će Klafurić koji je već arhivirao utakmicu protiv Sloge. Zanimljivo, Zagrepčanin je u Veležu već prije nekog vremena dosegao i nadmašio osobni rekord po broju utakmica na klupi jednog kluba - Legija (15), Ethnikos (22), Slaven Belupo (7), Honved (22), ova posljednja na klupi Veleža je bila 27. Kroz dva natjecanja upisao je tek šest poraza. U prvenstvu (Zrinjski dva puta, Borac jednom, Posušje), te u Kupu (dva puta Široki Brijeg), što je podatak koji se jednostavno mora respektirati. Poprilično miran, staložen, rekli bi sušta suprotnost većine trenera koje poznajemo u Premijer ligi. Zato i ne čudi njegova reakcija nakon izborene pobjede koja vrlo vjerojatno znači izlazak u Europu. Glavom je vrtio, bio nezadovoljan, jer Velež nije igrao dobro. Zato ne treba sumnjati da će u preostalih pet utakmica Velež ući jednako kao u svaku, da pobjedi, da osvoji nove bodove, što neće biti nimalo lako. Cilj je jako blizu, potrošnja igrača koji podnose najveći teret je ogromna - umor, ozljede, kartoni. U skoro svakoj utakmici Klafurić je prisiljen praviti određene izmjene, promjene, ali za sada još uvijek uspješno drži kurs broda koji bi za koje kolo mogao definitivno uploviti u 'europsku luku'.  F. I. 

Trči i piše: Ersan Bijedić mostar@dnevni-list.ba Biti sudionik Bostonskog maratona želja je svakog istinskog zaljubljenika u maratonsko ulično trčanje. U svom 29. pohodu na dužinu od 42 kilometra i 195 metara priliku da to bude upravo u Bostonu je imao autor ovih redaka. Počeci Iako je Atenski maraton po legendi najstariji maraton zbog Fidipidesa koji je još 490. godine prije nove ere trčao od Maratona do Atene kako bi javio da su Grci pobijedili u bitci protiv Perzijanac na maratonskom polju, najstariji moderni maraton je onaj koji se održava u Bostonu još od 1897. godine. Bostonski maraton je nastao po uzoru na prvo moderni olimpijski maraton održan u Ateni godinu dana ranije. Pokretači su bili oni koji i danas organiziraju taj maraton prepun sportske povijesti – Bostonska atletska asocijacija. Boston se održava na treći ponedjeljak u travnju jer je tad praznik Patriots' Day koji se slavi u američkim državama Massachusetts, Wisconsin i Maine. Predstavlja obljetnicu bitaka u Lexingtonu i Concordu 19. travnja 1775. godine – što znači početak američkog rata za neovisnost. Na prvom maratonu je sudjelovalo 18 trkača, a svoje ime zauvijek je urezao u anale Bostonskog maratona John J. McDermott iz New Yorka istrčavši 2:55:10, što je tad bilo dovoljno za pobjedu. Prvi maraton završilo je 10 sudionika. Od 1924. trasa je standardizirana po novim pravilima IAAF-a i dužini koja vrijedi i danas: 42 kilometra i 195 metara. Tako je ove godine u mjestu Hopkinton start održan po stoti put! Prekretnica za žene Boston predstavlja i prekretnicu u svijetu trčanja kad je riječ o pravima pripadnica ljepšeg spola. Prva žena je 1966. godine trčala Bostonski maraton i to tako što se skrivala u grmlju blizu starta da bi se potom, pola sata nakon starta, pridružila utrci. Riječ je o Roberti Louise "Bobbi" Gibb kao prvoj ženi koja je neslužbeno istrčala ovaj maraton. Nakon što se pokušala prijaviti dobila je odgovor organizatora kako žene nisu sposobne trčati duže od milju i pol i jedino što joj je preostalo jeste da trči neregistrirana. Ali nije se dugo čekalo ni na prvu ženu koja je službeno istrčala Boston. Organizatori su 1967. među prijavama imali i jednu potpisanu sa K. V. Switzer te ništa nije odavalo da se iza te prijave krije ženska osoba. Tako je prijava prošla glatko i startni broj 261 je zauvijek ostao poseban. Kathrine Katy Switzer je prva žena koja je službeno istrčala (4:20:02) Bostonski maraton, i uz Bobi Gib najviše je zaslužna da se od 1971. godine dopusti sudjelovanje svim ženama na maratonu. Bostonski maraton važi i za maraton koji je prvi službeno uključio natjecanje s kolicima i to 1975. Na Bostonskom maratonu je slavlje ugrabio i jedan trkač s Ex-Yu prostora, a to je legendarni Franjo Mihalić koji je rođen u Kutini, a veći dio života živio u Beogradu. Mihalić je 1958. godine pobijedio sa rezultatom 2:25:54. Tad je isticana činjenica da je pokojni Mihalić trenirao između podne i 14 sati, što je bilo ključno za pobjedu jer se adaptirao na vrućinu. Fantastična organizacija Za vikend maratona sve u Bostonu je u znaku ove manifestacije. Nastupiti u Bostonu je stvar prestiža za bilo kojeg trkača na svijetu jer je osim tradicije to jedini maraton na koji velika većina trkača dolazi tako što ispuni kvalifikacijsko vrijeme. Iz BiH je samo nekoliko trkača uspjelo doći do Bostona. Veliki razlog tome je svakako i financijske prirode. Sam put preko Sarajeva i Istanbula traje gotovo 24 sata, a nakon vrućina u Hercegovini tamo nas je dočekao vjetar i kiša. Boston je poznat po tome da vrijeme jako varira i da trkači ne trebaju gledati prognozu do dan prije utrke, a zbog toga na put spremiti opremu za različite vremenske prilike. Tako je i bilo jer je ove godine Boston imao jako vruće uvjete za trčanje pa je bilo na desetine trkača koji su kolabirali. Prvi znak fantastične organizacije utrke su autobusi poredani uz Boston Common, najstariji gradski park u SAD-u. Već sama ta činjenica da je potrebno skupiti dovoljno školskih autobusa koji će prevesti preko 26.000 trkača djeluje impresivno. Nekih 400m od mjesta gdje su autobusi je garderoba, „bag drop“, gdje u providnim vrećicama personaliziranim naljepnicama sa svojim startnim brojevima - trkači ostavljaju robu za poslije utrke. Kultni punktovi Veliki broj volontera vrijedno radi da proces ostavljanja opreme ide glatko. Potom se trkači redaju u duge redove za autobuse. Pred ulazom u bus stoji čovjek koji mehaničkim ručnim brojačem kontrolira koliko trkača ulazi kako se ne bi desilo da u busu neko stoji. Trkači određeno vrijeme prije starta čekaju u atletskom selu gdje se onda redaju po brzini u start. Postoje četiri vala (crveni, bijeli, plavi, žuti), a svaki od njih ima po devet korala. Osobno sam startao iz crvenog vala i šestog korala. Staza utrke u Bostonu je valovita, brdovita i jako zahtjevna, a uz to su ovoga puta trkači bili opterećeni i vrućinom. Ali ovo je trkačko hodočašće, i ta staza kao nijedna druga, nudi toliko povijesnog za maratonca, toliko sadržaja, da djeluje kao jedno kompaktno sportsko borilište. Kao da je to jedan stadion ili dvorana, iako se proteže na 42km. Ne samo zbog navijača koji podržavaju sudionike uz svih 42km, nego i što čitav tijek staze ima mjesta koja su na neki način učinjena kultnim punktovima ili obilježena nekim od najlegendarnijih maratonskih priča. Bostonski maraton, sam grad Boston te Amerika nude jedno novo i sasvim drukčije životno iskustvo. SAD su šesnaesta država u kojoj sam trčao maraton. Trčanje je fantastičan sport koji će vas kao zdravi hobi odvesti na različite strane svijeta i omogućiti da upoznate nove zanimljive ljude i mjesta. Osam gradova Bostonski maraton se trči kroz osam gradova jer je start na zapadu, a onda se trči prema istoku, odnosno Bostonu, koji se nalazi na obali Atlantskog oceana. Ti gradovi su sad već skoro spojeni pa se prolaze Ashton, Framingham, Natick, Wellesley... Upravo tu je jedan od kultnih punktova, tzv „Scream Tunnel“ koji rade studentice Wellesley koledža koje vrištanjem i pozivom na poljubac podržavaju trkače negdje je na 21. kilometru utrke. Najteži dio utrke počinje u mjestu Newton jer su tamo četiri velika uspona, a dolaze u nezgodnom trenutku utrke, odnosno između 27. i 34. kilometra kad su noge svakako teške. Na 34. kilometar dolazi zloglasni, ali i slavni Heartbreak Hill, najteži uspon. Navijača je sve više kako se trkači približavaju Bostonu. Slijedi mjesto sa Citgo znakom – trkači u Bostonu se desetljećima (konkretno od 1965. godine) raduju jednom običnom reklamnom natpisu za benzinske pumpe jer znači da su stigli na samo jednu milju od cilja. Zatim slijedi praktički legendarna izreka: „Right On Hereford, Left On Boylston“ – oko kilometar prije cilja dolazi skretanje desno u ulicu Hereford, a onda lijevo u Boylston. Kolaps je tema dana Nakon skretanja u bostonsku Boylston ulicu ostaje još nekih 600m ciljne ravnine. Ali čim sam skrenuo vidim djevojku ispred sebe kako nekontrolirano maše rukama i naginje se prema nazad. Momak koji je trčao uz nju u tom trenutku nije stigao reagirati jer je otišao još korak ispred. Krenula je padati na leđa, ali sam natrčao na vrijeme i uhvatio je da ne padne. Kao i mnogi tog dana morala je dobiti medicinsku pomoć. Radi se o jako dobroj atletičarki iz SAD. Ali na vrućem (ili bilo kakvom) maratonu nije bitno samo koliko si spreman, već i koliko se forsiraš. Padaju i najbolji. Skoro 1.000 trkača nije vidjelo cilj Kakav ružan temperaturni prijelaz smo imali tog dana govori činjenica da skoro 1000 maratonaca nije završilo utrku, a radi se u najvećem dijelu o trkačima koji su mjesto u Bostonu izborili kao kvalifikanti, odnosno jako dobri i iskusni trkači. Kad bi uzeli samo ove koji nisu završili utrku dobili bi najmasovniji maraton na Ex-Yu prostorima (uz izuzetak Ljubljane). Utrku je startao 26.491 maratonac, a završilo je njih 25.530, odnosno 96.4 posto. To su trkači iz 128 zemalja. Volonter ne može biti svatko Po ulasku u cilj medicinsko osoblje motri u kakvom stanju su sudionici. One koji se čine imalo kritični pitaju treba li im ikakva pomoć, mnogi završavaju u kolicima i medicinskim šatorima. Ostali nastavljaju prema okrepi. Dobivamo poncho za ogrnuti se, a nakon 20tak metara nailazimo i na čovjeka koji trakama lijepi poncho tako da ne spada sa ramena. Isto je i sa vodom, koju nakon što trkači popiju nailazi djevojka i kupi čaše – govoreći: „Pomozite mi da oborim rekord u broju skupljenih čaša“. Neobičnim detaljima dižu organizaciju na neku novu razinu. Oko vrata jedne žene natpis: „Trideset godina dijelim vodu trkačima Bostonskog maratona“. Volonteri su fantastični. Biti volonter u Bostonu je također stvar prestiža pa mnogi budu i odbijeni prilikom apliciranja za ovu „funkciju“. Najveća prevara Na Bostonskom maratonu se dogodila i jedna od najvećih trkačkih prevara 1980. godine. Rosie Ruiz je trčala samo zadnjih nekoliko stotina metara, nakon što se krila u hotelu blizu finiša utrke. Odatle je istrčala i finiširala kao pobjednica te je službeno vrijeme glasilo 2:31:56 što je tada bio novi rekord staze. Njen san je trajao osam dana dok nije u potpunosti razotkrivena prevara, ali je po tome ostala jako poznata u SAD. Lemma i Obiri upisali pobjede Pobjednik ovogodišnjeg Bostonskog maratona je Etiopljanin Sisay Lemma sa 2:06:17. Lemma je pobijedio i u Valenciji prije nekoliko mjeseci i biće jedan od favorita na Olimpijskim igrama u Parizu ovoga ljeta. Pobjednica u Bostonu je bila Kenijka Hellen Obiri koja je obranila naslov od prošle godine sa 2:22:37. Rekord staze u muškoj konkurenciji datira iz 2011. godine kada je Geoffrey Mutai iz Kenije istrčao 2:03:02. U ženskoj konkurenciji vlasnica rekorda je Etiopljanka Buzunesh Deba koji glasi 2:19:59, a istrčala ga je 2014. godine. Teroristički napad Najgori trenutci maratona dogodili su se 2013. godine kada su tri sata nakon što je pobjednik finiširao, a brojni rekreativni trkači pristizali u cilj, eksplodirale dvije eksplozivne naprave samo 200m od finiša utrke. Tom prilikom smrtno je stradalo troje ljudi dok je njih preko 200 ozlijeđeno. Izvršitelji ovog zlodjela su braća Dzhokhar i Tamerlan Tsarnaev, od kojih je prvi osuđen na smrtnu kaznu 2015. godine, a drugi ubijen u policijskoj potjeri poslije terorističkog akta. Na ovom izdanju je sudjelovao i Sarajlija Igor Stević. O samom događaju je snimljeno nekoliko filmova, od kojih je možda najpoznatiji igrani film sa Markom Wahlbergom u glavnoj ulozi: Patriots Day.