Tko su bili prvi kompozitori u BiH, od kada se može govoriti o povijesti glazbe u BiH, tko su bili prvi profesionalni glazbenici, kada su nastala prva pjevačka društva, kako je zabranjen “Hrvoje” u Mostaru, kakve su bile prve skladbe, o svemu tome i mnogo više govori povijesno, izuzetno značajno djelo uglednog bosanskohercegovačkog muzikologa, redovitog profesora i aktualnog dekana Muzičke akademije u Sarajevu dr. Ivana Čavlovića “Historija muzike u Bosni i Hercegovini”. Ova za našu kulturu izuzetno značajno knjiga bit će predstavljena sutra u Sarajevu. Riječ je o prvoj i jedinoj knjizi koja se bavi istraživanjem i proučavanjem bosanskohercegovačke glazbe u kontinuitetu od njezinih početaka do 21. stoljeća. Ovo izdanje je od epohalnog značaja za promišljanje kulturnog identiteta naroda u Bosni i Hercegovini – prve cjelovite pisane povijesti glazbe u našoj zemlji. Ovo dragocjeno izdanje rezultat je dugogodišnjeg Čavlovićevog istraživačkog rada, a realizirano je u okviru izdavačke produkcije Instituta za muzikologiju Muzičke akademije u Sarajevu. Promocija ovog izdanja bit će održana sutra (petak, 6. siječnja) u 13 sati u amfiteatru Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (Bistrik 7) u Sarajevu. Riječ je o sveobuhvatnoj knjizi, što govori i njezin podnaslov: vrijeme, ljudi, događaji, institucije...

Pregled kroz povijest

Knjiga prof. dr. Ivana Čavlovića (Kruhari-Sanski Most, 1949.) sadrži 388 stranica – uvod, 14 poglavlja, pogovor, bibliografiju, indeks imena, sažetak na našem, engleskom i njemačkom jeziku kao i ukupno 58 slikovnih priloga. Kroz glavna poglavlja autor je nastojao kronološki jasno dati povijesni razvoj glazbe u BiH. Taj povijesni pregled obuhvaća glavna razdoblja: glazba starog vijeka do naseljavanja Slavena, glazba srednjovjekovne Bosne, glazba u vrijeme Otomanske uprave, glazba u vrijeme Austro-Ugarske Uprave, glazba između dva svjetska rata, glazba u vrijeme Drugog svjetskog rata kao prijelazno razdoblje, glazba od 1945. do 1992., glazba u ratu 1992./1995. kao prijelazno razdoblje i glazba nakon 1995.
Povijest glazbe u Bosni i Hercegovini počinje kada se počinju ostvarivati prvi kulturni produkti ljudi koji su naseljavali njezino današnje područje. To znači da je povijest glazbe u BiH stara koliko i njezini ljudi. Materijalni dokazi za to su malobrojni, no ipak postojeći, ali povijest kulture jednog područja u svim dijelovima svijeta pokazuje uvijek istu sliku: kultura je proizvod materijalne i duhovne prirode, a glazba je značajan segment kulture, navodi Čavlović.

Kao među starim Ilirima

Povijest glazbe u BiH svakako postoji, ali je povijesno tj. kontinuirano vremenski nedefinirana. Premnogo se raznih razaranja dogodilo u BiH da bi se život profesionalne glazbe ustalio i razvio do razine bh. umjetničke glazbe, navodi Čavlović. Povijest glazbe u BiH počinje još i prije spominjanja njezinog imena (Konstantin Porfirogenet, 10. stoljeće), od prastarih, arheološki otkrivenih vremena u kojima se svakako pjevalo i sviralo. Na tlu BiH pjevalo se slično kako se danas pjeva među potomcima Ilira ili slično kako se pjevalo u staroj Grčkoj. Može se odgonetnuti da su se u ranokršćanskim bazilikama, čiji ostaci datiraju iz 4. do 6. stoljeća, pjevali psalmi, himne, responzoriji i antifone, također i to da se kristijanizacijom Južnih Slavena glazba izvodila u vjerskim obredima, no prvi za sada poznati podatak o profesionalnoj glazbi u BiH datira od 15. studenog 1408. kada dubrovačko Malo vijeće donosi odluku o poklonima dvojici žonglera bosanskog kralja Tvrtka II. Čavlović u knjizi navodi i podatak kako je iznimno važna i 1385. godina kada dubrovački glazbenici gostuju na dvoru kneza Balše. Iz dubrovačkih arhiva doznajemo da je glazbeni život srednjovjekovne Bosne bio veoma živ. Podaci o profesionalnoj glazbi iz otomanskog razdoblja vrlo su oskudni, ali se sa sigurnošću može reći da se tada u Bosni muziciralo slično kao u cijelom Osmanskom Carstvu.

Šantić među prvim kompozitorima

Nakon osmanskog  prekida, zapadnoeuropski glazbeni duh dolazi u Bosnu s Austro-Ugarskom, a prenosi se i između dva svjetska rata kada se, nakon austrougarskog impulsa, ostvaruje i prvi razvoj, zatim u razdoblje nakon Drugog svjetskog rata koje karakterizira sustavni razvoj. Glazba u dva rata, Drugom i ratu 1992./1995, ima prijelazni karakter, a glazba nakon rata 1995. je u stanju tranzicije. U okviru diskusije o glazbi u BiH posebna pozornost u knjizi je posvećena pitanju kompozitorstva, izvođaštva, glazbenih institucija, glazbene pedagogije i glazbene znanosti. Tako, kada je u pitanju Čavlović, prvi kompozitori u BiH javljaju se još u srednjovjekovnoj Bosni, a Čavlović u knjizi navodi zanimljiv podatak: jedan od prvih kompozitora u BiH je Aleksa Šantić koji je vokacijom pjesnik, ali je ostavio nekoliko originalnih kompozicija rukovetnog tipa koje se mogu uzeti kao prve poznate kompozitorske tvorevine u BiH. Za Šantićem slijede brojni kompozitori stranog ili domaćeg porijekla koji su djelovali u vrijeme Austro-Ugarske i kasnije, a koji su bosanskohercegovačko kompozitorstvo postupno smještali u rang europskog kompozitorstva: Franjo Matějovský, Vlado Milošević, Mladen Pozajić, Miroslav Špiler, Mladen Stahuljak, Avdo Smailović, Nada Ludvig-Pečar, Dragoje Đenader, Vojin Komadina...

Prvi koncerti

Kada je u pitanju glazbeno izvođaštvo i prve institucije, Čavlović navodi podatak da je prvi javni koncert u BiH izveden u Banjoj Luci 31. svibnja 1881., a prvi koncert u Sarajevu izveden je 11. prosinca 1881. u novoizgrađenom Oficirskom domu (danas Dom Oružanih snaga BiH). Oba koncerta izvele su austrougarske vojničke kapele, a nakon toga, koncertni život se snažno razvija, u početku kao društvena potreba za visoke austrougarske činovnike, a vrlo brzo i za kulturne potrebe domaćeg stanovništva. Neki od prvih umjetnika su stranci, uglavnom Česi i Hrvati, koji su duže vrijeme boravili i djelovali u BiH, a domaća zabilježena imena su Blanda Höller, Milena Mrazović, Ljubo Bajac, Jelka Đurić, Beluš Jungić, na koje se postupno nadovezuju brojni domaći umjetnici na raznim instrumentima i koji su najčešće djelovali kao glazbeni pedagozi, članovi orkestara, a vrlo često, najistaknutiji od njih, i kao koncertanti. Najistaknutiji dirigenti su: Josip Roždjalovski, Ivan Štajcer, Mladen Pozajić, Teodor Romanić, Miroslav Homen, Marijan Fajdiga, Čestmir Mirko Dušek...

Prvo društvo “Srbadija”

Veliku ulogu u razvoju glazbenog života imala su pjevačka društva. Prvi zborni nastupi u BiH bilježe se oko 1867. u okviru srpske pravoslavne crkve i franjevačkog reda. U početku pjevačka društva bila su nacionalno-konfesionalnog karaktera. Najraniji datum vezan za djelovanje jednog pjevačkog društva u BiH jest godina 1860., kada su Srbi u Brčkom osnovali Srpsko pjevačko društvo “Srbadija” koje je djelovalo u okviru srpske čitaonice, također prve u BiH. Hrvati Mostara godine 1873. podnose molbu za osnivanje zbora “Kosača”. Molba je odbijena, ali je zbor osnovan i proglašen za Crkveni zbor. Godine 1877. osnovano je Srpsko pravoslavno crkveno pjevačko društvo u Gračanici. Dirigent je bio učitelj Makso Todorović. U Tuzli je 1886. osnovano Donjo-tuzlansko srpsko crkveno pjevačko društvo, koje od 1920. mijenja ime u Srpsko pjevačko društvo “Njeguš”. Hrvati grada Mostara 1888. osnivaju Narodno pjevačko društvo. Osnivači su željeli u imenu društva imati i ime “Hrvoje”, ali im to vlasti nisu dopustile. Jedno od rijetkih pjevačkih društava multinacionalnog sastava bio je “Männergesangverein” (Muško pjevačko društvo), osnovano 1887., a 1905. osnovana je zborna sekcija Radničkog kulturno-umjetničkog društva “Proleter”...

Sarajevska filharmonija najstarija

Prva opera izvedena u BiH je Alesandra Stradele Friedricha von Flotowa. Sarajevska izvedba ove opere bila 27. rujna 1882., nakon čega u Sarajevu i drugim većim mjestima BiH gostuju brojne operske i kazališne trupe iz svih zemalja Austro-Ugarske Monarhije i šire. Iako nije bila jedina, najvažnija instrumentalna izvođačka institucija u BiH je Sarajevska filharmonija osnovana 1923. Zahvaljujući potpori društva i naporima glazbenih entuzijasta, poslije Drugog svjetskog rata osnovane su glavne glazbene institucije: Državna muzička škola (1945.) i Muzička akademija (1955.), Opera Narodnog pozorišta u Sarajevu (1946.), Zbor Radio-televizije Sarajevo (1947.), Sarajevska filharmonija (1948.), Gradski simfonijski orkestar u Banjoj Luci (1948.), Balet Narodnog pozorišta u Sarajevu (1950.), Gradski simfonijski orkestar u Tuzli (1955.), Simfonijski orkestar Mostar (1958.), Radio orkestar (1962.), kasnije Simfonijski orkestar RTVSA itd.

Prve glazbene škole

U BiH osnivaju se i visoke glazbene škole od kojih su najvažnije: Muzička akademija u Sarajevu (1955.), Muzička akademija u Istočnom Sarajevu (1994.) i Akademija umjetnosti u Banjoj Luci (1998.) Kada je u pitanju glazbena pedagogija i znanost, najznačajnija godina vezana za glazbenu pedagogiju u BiH u njezinom početnom razvoju jest 1908., kada Franjo Matějovský u Sarajevu osniva privatnu glazbenu školu s podukom iz klavira, solo pjevanja, violine, violončela i teoretskih predmeta. Prva državna glazbena škola bila je Oblasna muzička škola osnovana 1920. Škola je bila srednjoškolskog ranga sa šest, zatim osam razreda, a u nastavi su zastupljeni: klavir, solo pjevanje, gudački i puhački instrumenti i teoretski predmeti. Državna srednja muzička škola u Sarajevu osnovana je u kasnu jesen 1945. i imala je osnovni i srednji stupanj, a od 1950. mijenja naziv u Srednja muzička škola.

Svjetskost bh. glazbe

Povijest glazbe u Bosni i Hercegovini počinje onda kada se ostvaruju prvi kulturni produkti ljudi koji su naseljavali njezino današnje područje, navodi Čolović u sažetku ove knjige. Težnja da glazbena kultura postane glazbena umjetnost je stalna i snažna u svim društvima, ali je to dugotrajan i često povijesno iscrpljujući proces.
“Ovo je posebno vidljivo na trusnim područjima kakvo je područje Bosne i Hercegovine. Stoga i povijest glazbe u BiH promatramo kao proces diskontinuiteta i kao proces etapne periodizacije vezane za opće društvenu periodizaciju”, navodi se u sažetku ove knjige. U zaključku Čavlović navodi da je glazbeni život, odnosno povijest glazbe u BiH prvih desetljeća 21. stoljeća u znaku uspona, iako glazbeni život još uvijek nije dostigao vrijednosne okvire s kraja 80-ih godina 20. stoljeća. No imperativ vremena, odnosno globalizacije i uključivanja u europske tijekove kulturnog i glazbenog života, nameću BiH nove kriterije razvoja glazbenog života, koji se prije svega odnose na kvalitativnu razinu. Glazba u BiH postoji i kao društvena i kao autohtona djelatnost, dakle ona koja je vezana za društvene želje i promjene, i ona o kojoj odlučuju kompozitori i izvođači, odnosno sami glazbenici.
“Svjetskost bh. glazbe, iako dvostruko ovisna: o društvu i glazbenicima, postaje dio europske stvarnosti onoliko koliko su institucije i pojedinci sposobni glazbu prenijeti iz lokalnog u globalni stvaralački i receptivni medij. Koliko će povijest glazbe u BiH biti svjesna same sebe, odnosno koliko glazbenici budu činili za glazbu samu, toliko će glazba kao umjetnost biti dijelom lokalne i globalne zajednice. Do koje mjere će ukupni kulturni tijekovi u BiH zadovoljiti europske kriterije razvoja glazbenog života, ostaje sagledavati u jednom drugom vremenu”, kaže Čavlović na kraju. Sigurno je da će knjiga na koju je on utrošio godine i godine truda i rada biti od velike pomoći ne samo onima koji budu sagledavali i proučavali povijest glazbe u BiH, nego svakako i za one koji će razmišljati o budućnosti bh. glazbe.  

Prva “Historija muzike u Bosni i Hercegovini”
Autor: Ivan Čavlović
Izdavač: Institut za muzikologiju Muzičke akademije u Sarajevu
Promocija: Sutra (petak, 6. siječnja) u 13 sati u ANUBiH
Promotori: akademik Muhamed Filipović (Sarajevo), akademik Nikša Gligo (Zagreb) i doc. dr. Mirna Marić (Pula). U povodu ovog izdanja od visokog znanstvenog značaja, uvodne riječi dat će akademik Teodor Romanić, prof. dr. Faruk Čaklovica, rektor Sveučilišta u Sarajevu i doc. dr. Jasmina Talam, šefica Instituta za muzikologiju Muzičke akademije u Sarajevu

Za raznoliku publiku
Složenost problematike kojom se bavi Čavlovićeva knjiga, kao i vrsta istraživanja zahtijevala je multidisciplinarni pristup i primjenu različitih metoda zasnovanih na temeljima suvremene znanstveno-istraživačke prakse i metodologije izlaganja. Iako je izvorno namijenjena studentima muzikologije, knjiga zbog jasnoće i stila pisanja izlazi iz usko-stručnog okvira i tako postaje prihvatljiva raznolikoj čitalačkoj publici ne nužno historiografski usmjerenoj i akademskoj.

Piše: Andrijana Copf