Svakodnevno u njegov inbox pristigne između 50 i 100 prijetećih poruka i pisama, bilo da je riječ o e-mail porukama ili porukama preko društvene mreže Facebook, pa čak i telefonskih prijetnji. Brčak Enes Čelosmanović (59) koji od 1992. godine živi u Zagrebu jedan je od najzapaženijih medijskih djelatnika u ovom dijelu Europe.
Gola istina

Pozornost na sebe već godinama skreće svojom fotomontažom ili, kako je neki zovu, karikaturom koju trenutačno objavljuje 20 internetskih portala i nekoliko e-novina. Njegove slike su jače od bilo kakve analize društvene zbilje i nose snažniju poruku od tekstova ili priloga kojima nas bombardiraju globalni masovni mediji. Protkane su satirom i humorom, a ustvari iza takvog osjećaja, na malo ozbiljnije gledanje, te slike oslikavaju surovu stvarnost ili, kako to Čelosmanović voli reći – golu istinu.
- Glavna ideja koja me vodi u tome što radim jest antifašizam. Nažalost, na prostorima bivše Jugoslavije fašizam je opet znatno oživio i opet imamo na sceni začetak nacionalizma i fašizma, započeo je Čelosmanović razgovor za Dnevni list. Stoga i ne čudi podatak koji nam je sugovornik rekao na samom početku o prijetećim porukama i pismima.
-Najviše prijetnji dobijem iz Bosne i Hercegovine, ali ne uznemiravam se. Internet je takva virtualna veza koja omogućuje ljudima da imaju nepostojeća imena, odnosno nickname i svatko se osjeća hrabar i može prijetiti. A, to su ustvari bezlični ljudi koji kad ih se izdvoji iz skupine odjednom gube onu hrabrost i postaju kukavice. To što će mi netko opsovati više govori o njemu nego o meni, kaže Enes.

Ideja je najvažnija

Njegove slike dnevno pogleda između 100 i 200 tisuća ljudi. Mnogi mediji njegove fotomontaže objavljuju i njima ilustriraju svoje tekstove. Čelosmanović kaže da od tih fotomontaža nema nikakvu materijalnu dobit niti bilo koga okrivljuje zbog toga što koristi njegove slike.
- U velikim redakcijama svjetskih novina ili internetskih portala ljudi su plaćeni od 200 do 500 eura za svaku objavljenu ovakvu sliku. Ako bi se kod nas držali zakonskih propisa kako je to regulirano u svijetu, ja bih danas bio bogataš, samo po osnovi utuživanja zbog kršenja autorskih prava, ali ja to ne želim, pa čak ne zamjeram ni onima koji moje slike uzimaju bez pitanja. Cijenim one koji se jave i upitaju za dozvolu da se objavi slika, pa taman da je to i kurtoazno, pojašnjava naš sugovornik i dodaje kako mu je za svaku sliku potrebno između pet i deset sati da je uradi do kraja. Enes svoje djelovanje naziva novim oblikom umjetnosti, što njegov rad doista i jest, iako je uvriježeno mišljenje i ocjena kako je i de facto riječ o karikaturi, odnosno fotomontaži.
- Prema nekim prosudbama, čak 99 posto ljudi uopće tekstu ne pridaje pažnju, ali zato pogleda sliku. Rijetko tko na društvenim mrežama kakva je Facebook radi i djeluje intelektualno, jer su slike jezgrovitije. Za ovakav vid ispoljavanja i izražavanja najvažnija je ideja kako i na koji način iskazati svoju zamisao, odnosno poslati jasnu poruku, smatra E-Che (ovi inicijali su Enesov prepoznatljivi potpis kojim je on brandirao svoje slike).

Pet godina bez zaposlenja

Dodaje i to da kada bi ga pitali od čega i kako živi odgovorio bi da ne zna ni on sam. Pet godina je bez zaposlenja i uglavnom svoje prihode ubire držeći tečajeve iz programiranja i rada na računalima. Također, servisira i instalira programe i otklanja kvarove na računalima. Uz računalo provede većinu svog vremena svakog dana.
- Godine 2002. dobio sam plaketu kao najbolji hrvatski gospodarstvenik. Bavio sam se uvozom i distribuiranjem sirove kave i bio jedan od najbogatijih ljudi u Zagrebu. I, onda mi je uslijedila jedna dobra štimaljka ili nazovite to i igranka i pao sam u poslu, tako da ne radim u zadnjih pet godina ništa. Potpuno sam promijenio život i posvetio se novom obliku umjetnosti. Ja se ustvari bavim improviziranjem, zaključio je naš razgovor Enes Čelosmanović

Radomir Lakić – junak ružnog vremena

Enes Čelosmanović je bio zatočenik srpskog koncentracijskog logora u Brčkom odmah na početku rata. Preživio je torture i zlostavljanje, ali ga je spasio srpski vojni policajac Radomir Lakić kojeg je Čelosmanović imao želju upoznati, a to mu je omogućio Denis Latin kroz svoju emisiju Latinica na HTV-u. Čelosmanović kaže kako nitko od zatočenika nije doživio “sreću u nesreći” da bude ubijen, a da prethodno nije bio mučen i zlostavljan na najbolesnije načine. Vojnici su se dodatno zabavljali igrajući “ruski rulet” sa zarobljenim ljudima. Enes tvrdi da je osobno preživio tri takve “igre”.
-Među mučiteljima se naročito isticao jedan koji je u dvoranu dolazio s četiri noža, po dva u svakoj čizmi. Rekao nam je kako želi imati za Đurđevo '200 glava na svome nožu'. I red je došao na Enesa. Tada se dogodilo nešto što će Enes pamtiti dok god je živ.
-U prostoriju su ušla tri srpska vojnika, nikad ih do tada nisam vidio. Sjećam se kada je jedan od njih uzviknuo: 'Ovi će ljudi živjeti!'. Uslijedila je žestoka svađa ove trojice s ostalim vojnicima. Čuo sam jednog od njih kako naređuje da se 'doveze autobus'. Tako je i bilo: poslije izvjesnog vremena autobus je stigao, a vojnik koji se usprotivio zločinu je, usprkos prijetnjama onoga s četiri noža, uveo u vozilo Enesa i još dvadeset osam mučenika koji su tog dana došli na red biti pogubljeni. Spašene ljude autobus je odvezao do Bijeljine...

Piše: Nermin Bise