SARAJEVO – Naša zemlja, ministarstva obrazovanja, studenti i profesori još uvijek su zatočenici sustava koji je gotovo svuda u svijetu davna prošlost. Sveučilišta nemaju gotovo nikakav utjecaj na svoje fakultete, koji i dalje samostalno donose sve odluke.
Fakulteti, prije svega, kontroliraju potrošnju novca, a propisi koji bi se regulirali sankcioniranje profesora i zapošljavanje novog osoblja gotovo po pravilu ne postoje.
Fićo sa znakom Mercedesa

Profesori s kojima smo razgovarali ističu kako rektor nekog sveučilišta “ne može ništa nikom na fakultetima”. Još od vremena “prošlog režima” do danas fakulteti su se uspješno opirali reorganizaciji i stavljanju pod kontrolu. Tu je i činjenica kako fakulteti odavno nemaju povjerenja u državne institucije koje financiraju obrazovanje, dijelom i zbog sredstava koja se među njima neravnomjerno raspoređuju. Kad odlučuju o raspodjeli novca, bh. vlasti u entitetima i županijama se ne vode kriterijima veličine, kvalitete ili stvarnih troškova fakulteta, pa se događa da društveni fakulteti, primjerice neki od filozofskih fakulteta, dobiju iz proračuna nekoliko milijuna maraka više u odnosu na neki od medicinskih ili tehničkih fakulteta, iako je poznato kako potonji fakulteti zahtijevaju veća ulaganja, jer im za rad treba nabaviti, primjerice, laboratorijsku opremu, materijale ili kemikalije.
Osim toga, događa se i da se novac unutar nekog od bh. javnih sveučilišta raspoređuje po “političkoj liniji”, jer neki od ministara predaje na tom fakultetu, dok ti fakulteti takav neravnomjeran raspored financijskih sredstava pravdaju, primjerice, većim brojem redovitih i izvanrednih profesora i suradnika ili većim brojem studenata. Proračuni, osim toga, nisu razmjerni niti veličini sveučilišta, pa tako jedno sveučilište koje ima recimo pet puta više studenata dobije deset puta više novca.
Jedno istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo pokazalo je kako od 30 do 50 posto svih zaposlenih na javnim sveučilištima nisu profesori, asistenti ili suradnici, nego rade isključivo na administrativnim poslovima, a među zaposlenima se nalaze bliski ili daljnji rođaci profesora, dekana, političara…
Smanjivanje administracije bi zasigurno povećalo količinu novca koja bi bila na raspolaganju za reformu obrazovanja, a uštede bi se također mogle postići udruživanjem administracije fakulteta (i sveučilišta?). A evo i primjera.
Tuzlansko sveučilište ima desetak zaposlenih u administraciji dok skoro svaki fakultet pri sarajevskom ili nekom od mostarskih ima svoju administraciju i knjigovodstvenu službu. Računica je jednostavna. Ako recimo radi pet osoba na svakom fakultetu, puta 20 fakulteta to je 100 ljudi koji rade posao na jednom sveučilištu, a koji u Tuzli radi desetak osoba. Desetak ljudi radi posao koji na nekom sveučilištu radi stotinu, i sve funkcionira.
Jedva sastavljajući kraj s krajem, sveučilišta i fakulteti, zbog goleme administracije nisu u mogućnosti uložiti novac u nabavku opreme, znanstvena istraživanja ili investirati u reformu obrazovanja. A podsjetimo kako se BiH još 2003. godine uključila u Bolonjski proces čiji je cilj unaprijediti i uvezati sveučilišta ne samo unutar zemlje ili regije, nego diljem Europe. Jedan od profesora najbolje je opisao što je Bolonjski proces u Bosni i Hercegovini: “Uzeti starog, propalog ‘Fiću’, na njega staviti znak ‘Mercedesa’ i reći ‘Evo ovo je mercedes!’ - e to je Bolonja kod nas”.

Gdje se troši novac?

Poznato je da većina fakulteta rupe u proračunima popunjava novcem koji zarade od sve viših školarina, naplate sve skupljih prijavnica i ispita, iznajmljivanja prostorija i izrade specijalnih istraživačkih projekta po narudžbi. Priljev ovih sredstava iznosi između 20 i 70 posto ovisno od fakulteta. Revizori su na nekoliko fakulteta ustanovili i da su ti fakulteti zaradili stotine tisuća maraka od ispita pred povjerenstvima. Ovu praksu eksperti za obrazovanje kritiziraju, jer ohrabruje fakultete da obaraju studente, pa većina studenata, procjenjuje se oko 95 posto (!), ne završava fakultet u roku.
Postavlja se pitanje i kako potrošnju milijuna maraka novca učiniti transparentnijim. S gnušanjem se odbacuje ideja uspostavljanja nekog državnog fonda za obrazovanje, kakav je postojao prije rata i ta ideja je “politički” neizvodljiva. Ova ideja nema veze s uplaćivanjem novca u državni trezor, što je obveza svih državnih institucija. Novac iz fakulteta bi se slijevao u fond, a odatle bi se raspoređivao u skladu s pravilima i pod budnim okom svih uključenih aktera. Novac bi se koristio isključivo u svrhe za koje je i namijenjen. Proračuni koje bi donijela zajednička agencija umjesto županija i entiteta koji to danas rade, bili bi transparentni i odgovarajući za sve fakultete.
Jedna od ideja je uspostavljanje središnjeg ureda za nabavke, pa se ne bi događalo da svaki fakultet nabavlja po jedan ili dva računala kad im zatrebaju, nego bi taj ured nabavljao veći broj računala što bi rezultiralo nižim cijenama.
Obje ideje su neprovedive, naravno zbog korupcije, namještanja tendera, direktnih pogodbi… što je općeprisutno, jer nitko ne želi izgubiti svoj dio kolača.
Do tad nam ostaje čitanje izvješća revizora, u kojima se moglo pročitati i da je uprava fakulteta podijelila bespovratne stambene kredite svojim zaposlenicima, plaćala autorske honorare profesorima i dozvolila im da provedu gotovo 40 posto svog radnog vremena izvan fakulteta, za što nitko nije odgovarao. Sve po zakonu!

Piše: Predrag Zvijerac