Nakon njegove rodne Rame, knjiga autora fra Ljube Lucića (1931.-1995.) “Osuđeni na nadu”, koju su objavili Franjevački medijski centar Svjetlo riječi i Franjevački samostan Rama-Šćit, predstavljena je u četvrtak navečer u samostanu sv. Ante – na Bistriku Sarajevu.
Knjiga “Osuđeni na nadu” - Deset godina jednog fratarskog bilježenja (1984.-1995.) sadrži fra Ljubine odabrane tekstove koje je ovaj svestrani autor objavljivao u različitim revijama i časopisima sve do svoje smrti – u Svjetlu riječi, Danima, Stećku, a neki tekstovi su iz njegove ostavštine. Knjiga je objavljena u povodu 80. obljetnice rođenja fra Ljube Lucića profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, urednika i suradnika Svjetla riječi. Osim ove predstavljene knjige, posthumno su objavljene i fra Ljubine knjige “Između neba i granata. Sarajevski dnevnik 1992-1995” (I i II) te “Rama kroz stoljeća”.
Ne što, nego kako je pisao

“U fra Ljubi Luciću Bosna Srebrena, a bogme i sva Bosna, imale su sasvim neobična čovjeka i pisca. Nije bilo neobično što je bio pisac – barem toga u svim vjekovima Bosne Srebrene od Divkovića do danas nije nedostajalo. Nije Lucićevu neobičnost činilo ni to što je u svojemu fratarskom djelovanju prakticirao raznovrsne službe i poslove, i u svojemu pisanju varirao i sjedinjavao različite 'rukopise', pa u isti mah autorski nastupao kao profesor, pastoralac, propovjednik, moralist, katehet, edukator, prosvjetitelj – u jednu riječ polihistor… Po svemu tomu fra Ljubo bio je tipičan sljednik duge i bogate kulture pisanja u bosanskoj franjevačkoj tradiciji. Ono po čemu fra Ljubo jest bio neobičan, neobičan i sasvim svoj, skoro da se kaže 'na svoju ruku', nije se dakle ogledalo u činjenici da je bio pisac, nego u onome kakav je pisac bio – kako je mislio i kako je pisao”, zapisao je u predgovoru ove knjige Ivan Lovrenović, koji je o fra Ljubi Luciću govorio i na promocijama u Franjevačkom samostanu Rama-Šćit te na promociji u Sarajevu. Uz Lovrenovića, na promociji u Sarajevu su govorili i Ivan Šarčević, urednik Svjetla riječi i prof. Sulejman Bosto, a
fra Ljube Lucića prisjetio se i gvardijan samostana sv. Anto fra Perica Vidić.

Ogroman raspon tema

Lovrenović piše o ogromnom rasponu tema, pitanja i pojava za koje se fra Ljubo zanimao. Tekstovi su to jednako aktualni i danas kao i u vremenu u kojem su nastajali, ali danas možda i čak s većom težinom i većom potrebom da se pročitaju.
“Njemu je dano, kao malo komu, da i o najbolnijim i o najosjetljivijim stvarima piše bez uvijanja, bez kalkulacije, s gorčinom kad treba, pa i ljutnjom, ali uvijek s pozivom na ljudsku uzajamnost bez predrasude i bez predračuna. Još je u nečemu snaga fra Ljubine uvjerljivosti: kao zalog vjere u uzajamnost i otvorenost, on ne nudi superiornost svoje pozicije i svoje vjere, nego – svoju slabost”, piše Lovrenović u predgovoru. Zaista, već iz prvih tekstova vidi se fra Ljubina angažiranost. Tako je još u tekstu iz lipnja 1985., objavljenom u Svjetlu riječi, pisao o mržnji i nasilju na stadionu.
“... Kao da ljudi zaista ne mogu bez neprijatelja, ako ne onih ratnih, a onda onih 'sportskih' – samo nek ih ima?! Zar ni na kraju dvadesetog stoljeća ne možemo podnijeti one koji misle i govore drugačije od nas, čak ni o sportu? Povijest je puna ideoloških i vjerskih natjecanja koja su se pretvarala u ratove u kojima se iskorjenjivao onaj tko drukčije misli i tko se drukčije opredijelio, tko drukčije vjeruje. Mržnja i ubijanje (bez obzira ostvarivala se iz 'sportskih' ili 'pobožnih' razloga!) uvijek ostaje mržnja i ubijanje”, pisao je fra Ljubo prije više od 25 godina. Fra Ljubo je pisao i o indijskoj kulturi – hinduizmu, o ukazanjima i viđenjima (“je li moguć dodir s drugim svijetom?”)... U tekstu iz svibnja 1988. objavljenom u Svjetlu riječi, fra Ljubo Lucić piše o mladima i nacionalizmu, odgovarajući i na pitanje “Može li vjera biti podloga nacionalizmu?”. Fra Ljubo Lucić bio je, kaže Lovrenović, snažna, skladna i društveno svjesna ličnost. U svemu što je pisao, fra Ljubo je uvijek pozivao na razgovor. I ne samo na razgovor, nego i na kritičku misao, na razumijevanje i svakako – na ljubav.

Društveno svjestan

“ Iza svake fra Ljubine rečenice vidite zrelu ličnost, jaku i pomalo iskošenu, i takav njegov individualitet i karakter daju njegovome tekstu snagu i posebnu boju, a s druge strane uokviruju njegov tekst u jasan i izgrađen etički stav, na kojemu se ne inzistira, ali koji je uvijek prisutan. (...) U toj posebnoj vrsti bezazleno ironičkoga odnosa spram sebe i spram svega oko sebe, krila se najplemenitija energija koja ga je krasila i kao čovjeka i, osobito, kao pisca. To gledanje na svijet iz kose i donje perspektive činilo je od njega sasvim posebnoga opservatora, koji je u sebi nosio ljubav za cijeli svijet, ali mu nije ništa praštao, a opet, ne praštajući, pokazivao kako se sve to može voljeti i kako je sve to – njegov svijet”, kaže Lovrenović. A to kako je fra Ljubo bio sasvim poseban opservator, možda se može iščitati i iz njegova životopisa. Fra Ljubo Lucić rođen je 2. listopada 1931. u Jaklićima, Općina prozor-Rama. Osnovnu školu završio je na Šćitu, srednje školovanje u Franjevačkoj gimnaziji u Viskom u ratnim vremenu, s prekidima, a filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Postidiplomski studij upisao je na Teološkom fakultetu u Ljubljani, gdje je magistrirao 1960., a doktorirao 1964. Radio je kao profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, sudjelovao na mnogim znanstvenim skupovima, pisao o raznovrsnim temama u raznim revijama, kalendarima, časopisima i novinama. Kao profesor i dekan organizirao je susrete i rad s vanjskim studentima i originalan ih način poticao na pitanja, ljubav za studijem, za ljubav prema transcendentnom.

Simbol u ratu

Cijelo vrijeme rata proveo je u Sarajevu. dijelio je humanitarnu pomoć, spašavao uhićene, pregovarao s vlastima. Prošao je svom Bosnom prije i za vrijeme rata i sam i sa biskupima i provincijalom, te uz opasnosti marljivo fotografirao i bilježio viđeno. Imao je mnogo prijatelja i poznanika izvan franjevačke zajednice, a u gradu Sarajevu, posebno za vrijeme rata, bio je ne samo za katolike nego i za mnoge druge snažni duhovni simbol i uporište. Uvijek je bio aktivno uključen u crkveni život i život Bosne Srebrene. Od njega su poticale i neke vrijedne inicijative za organiziranje pastorala i života uopće. Imao je i talent za praktično – osim po kući, popravljao je siromašnima satove, električne aparate i druge strojeve, pa nije slučajno što mu je soba bila puna raznih alata i rasklopljenih aparata. Kad je rat napokon završio, završila je i fra Ljubina ovozemaljska misija. U prosincu 1995. otišao je držati predavanja studentima Franjevačke teologije, za rata izmještene u Samobor. Smrt ga je zatekla u prometnoj nesreći 20. prosinca 1995. Od tada ga ne možemo vidjeti, ali njegova riječ zapisana u njegovim tekstovima odjekuje i danas jednako snažno kao i u vrijeme kada ih je fra Ljubo pisao. Knjiga “Osuđeni na nadu” je tematski podijeljena na tri cjeline: Ja i moj neprijatelj, Grci, Turci i Latini, te Ubili su Bosnu. Sulejman Bosto je na promociji u Sarajevu istaknuo da je knjiga fra Ljube Lucića jedinstveno svjedočenje koje je ujedno i autorova ispovijest te samim tim više od puke faktografije,  njegovi iskazi nisu opća teoretska razglabanja nego izviru iz direktnih iskustava. Fra Ivan Šarčević prisjećao se fra Lube Lucića i kao profesora, odgojitelja, kolege... te naglasio da nije mala stvara da interes za knjige koje je pisao Ljubo Lucić postoji, da one izlaze i nakon njegove smrti. Fra Ljubo Lucić je pokopan u fratarskoj grobnici na groblju u Ripcima, 23. prosinca 1995.

Piše: Andrijana Copf