SARAJEVO - Bosna i Hercegovina je država bez snažne političke oporbe i bez nekorumpiranih i avangardnih sindikalnih organizacija.
Na državnoj razini zapravo te uvezane zajedničke radničko-političarske alternative nikada nije niti bilo, sve je organizirano i podijeljeno po entitetskoj crti razgraničenja. Država godinama grca u sukobima i nacionalnim nadmetanjima i iscrpljivanjima, prijeti joj političko odumiranje, međutim, unatoč tim malignim bolestima, ne rađa se nova, uvezana i neopterećena, alternativna politička snaga koja bi otpuhala umreženu političku mafiju s političkoga trona i postavila političke procese na zdrave i korektne temelje. Dapače, sukobi se po potrebi izmišljaju, a svaki vid napredne političke vizije i urbane civilizacijske alternative se lokalizira i sotonizira do uništenja.
Bez ozbiljne alternative

Godinama je SDP tretiran kao jedina istinska politička i socijalno osjetljiva oporba, ali ograničena samo na FBiH bez značajnijega prodora na teritorij RS-a koji je preuzela srodna po nazivu socijaldemokratska opcija, Dodikov SNSD. Otkako je Zlatko Lagumdžija odlučio prekinuti “oporbeni politički post” i ući u vlast, teret oporbenjaka je preuzeo novoosnovani Savez za bolju budućnost BiH Fahrudina Radončića. Lider oporbe, kako je sebe nazivao Radončić, također nije odolio “nemoralnoj ponudi” SDP-a i nakon 15 mjeseci apstinencije odlučio je osjetiti slast moći i vladavine. S izbacivanjem iz vlasti i odlaskom na politički otpad se ne miri SDA. Otkada je pripojio HDZ 1990., hrvatskom političkom scenom suvereno kormilari Dragan Čović. U RS-u Mladen Ivanić i Dragan Čavić ne mogu ozbiljnije prodrijeti u političko biće u svome entitetu i razbiti prokletstvo Milorada Dodika. Stvari su jako dobro i ciljano posložene tako da zapravo niti u FBiH, a niti u RS-u nema ozbiljnije političke alternative. Mogu se samo djelomično kao opravdanje uzeti napetosti u zemlji, stravične nacionalne i vjerske podijeljenosti, neizvjesnost oko konačnoga ustavnoga uređenja BiH, pa možda i prezasićenost. Međutim, to nisu krucijalni razlozi što makar i podijeljena inteligencija nema snage podići svoj glas protiv političkih vladara.

Radnički i sindikalni jad

Još je tragičnija situacija s radničkim pravima i njihovim udruženjima. Od “demokratskih promjena” i famoznoga Sulejmana Hrlea pa preko “blijedoga” Edhema Bibera sve do sadašnjega sindikalnoga šefa Ismeta Bajramovića, vojska potlačenoga i porobljenoga radništva nema svoju uzdanicu i svoga “Leha Valesu”. Ista je matrica podvala i izrugivanja radničkom dostojanstvom i pravima i u FBiH i u RS-u. Vladajuće oligarhije su se potrudile odmah u startu 'zauzdati' na različite načine sve sindikalne sluge i ne prepustiti ništa slučaju. Bosna i Hercegovina je jedina država na bijelome svijetu u kojoj ne radi skoro 700 tisuća ljudi i u kojoj su i oni koji rade zapravo obespravljeni robovi koje bahati i nepismeni poslodavci mogu nabiti nogom kad požele, mogu im ostati dužni i po 20 plaća i ne plaćati nikakve doprinose. Takva nakaradna država ima više nakaradnih sindikalnih vođa koji umjesto 1. svibnja, kada to radi cijeli slobodarski svijet, lažne prosvjede organiziraju po direktivi “partijskih” šefova. Neki za podaništvo budu silno nagrađeni.
Pred usvajanje ovogodišnjega državnoga proračuna mnogi su predviđali socijalnu pobunu u državi. Skoro dvije tisuće vojnika je danima stanovalo u šatorima pred državnim Parlamentom jer im je bahata i neosjetljiva vlast htjela oteti zakonske mirovine, a državni i policijski službenici su svoj gnjev također namjeravali iskaliti zbog smanjenja plaća za 4,5 posto i naknada za topli obrok. Nemilosrdne političke oligarhije su im preko Nikole Špirića zaprijetile izgonom s posla ako dođe do “galame”… Prije dva dana su ih napokon omekšali, zavadili i uljudno “uvjerili” da nema razloga za strahove i frustracije te da će im pravedna i darežljiva država već 2014. godine povećati i plaće i naknade.
Istini za volju, nikada niti u jednoj državi vlast nisu lomili činovnici, već metalci, građevinari, rudari, tekstilci, studenti i profesori. Svi oni su u jadnom, ponižavajućem stanju, ali svi su oni projektirano nacionalno zavađeni, ograđeni i opterećeni strahom od “onoga drugoga”. Pokazalo se da jedino ratni vojni invalidi ili demobilizirani vojnici imaju petlju nasrnuti na policijske ograde i baciti koji kamen na Vladine zgrade. Jasno je dakle, kad nemate pravno i ustavno uređenu i posloženu državu, onda nemate niti ujedinjenu, prosvijećenu i odlučnu inteligenciju, nemate hrabre i nekorumpirane sindikalne organizacije i vođe.
Narod kuka i ima povijenu grbaču, a nema snage, a možda niti volje nešto promijeniti. Ili smo mi doista u velikoj zabludi, možda narodu i nije tako loše.

Piše: D. Zorić