U nakladi Matice hrvatske Čitluk i Matice hrvatske Dubrovnik ovih je dana iz tiska izišla nova knjiga mostarske književnice Sonje Jurić 'Proljeće opet dolijeće'. Riječ o knjizi priča za djecu, a autorica je tisuću primjeraka knjige darovala za Majčino selo u Međugorju.
Sonja Jurić je rođena 20. kolovoza 1973. u Zagrebu. Školovala se u Mostaru (osnovna i srednja škola, te studij hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru; zvanje: mag. philol. croat.). Nagrađivana je na Šimićevim susretima u Drinovcima 2006. godine. Pjesme su joj prepjevane na engleski, njemački i slovenski jezik. Članica je Matice hrvatske Mostar, HKD Napredak Mostar i Književnog kluba Mostar. Stalna je suradnica 'Cvitka', lista za sretno djetinjstvo u kojemu od 2008. godine pa do danas objavljuje priče za djecu. Živi u Mostaru. U razgovoru za Dnevni list, Jurić govori o objavljenim pričama, o važnosti pomaganja drugima te o književnosti.
'Proljeće opet dolijeće' je zbirka kratkih priča. Postoji li neka poveznica među njima?
- 'Proljeće opet dolijeće' je knjiga priča za djecu koje su proteklih godina objavljene u 'Cvitku', listu za sretno djetinjstvo. Tematski su različite i prilagođene su uzrastu djece od 6 do 11 godina. Također su prilagođene i godišnjem dobu ili nekom posebnom datumu (npr. Svjetski dan ljudske solidarnosti, Međunarodni dan obitelji, Svjetski dan UNICEF-a, tu su također i priče o Božiću, Novoj godini, paljenju svitnjaka za Ivandan i sl.). To je, dakle, knjiga koja sadrži 33 kratke priče i 11 ilustracija koje je uradila kolegica Anja Bartulović, akademska slikarica.

Djeca su od davnina voljela priče. U čemu je njihova tajna i privlačnost?
- Mislim da svi oni koji pišu za djecu moraju dobro poznavati razvojne faze djeteta i njegovu psihologiju. Također se treba potruditi da svaka priča bude i lijepa i korisna, to znači zanimljiva i edukativna. Kroz priče djeca razvijaju maštu, mnogo nauče, otvaraju neke nove vidike i, na koncu, odgajaju se uz dobru književnost. Ako od malih nogu dijete zavoli slikovnicu pa priče, pjesmice, igrokaze, ako nauči svaki dan pomalo 'družiti se' s knjigom, neće biti problema kad u srednjoj školi dobije Tolstoja i Dostojevskog. Čitanje i zanimanje za literaturu je postupno i traje čitav život.

Koliko je teško pisati priču za djecu, s obzirom na veliku edukativnu ulogu?
- Lijepo je pisati za djecu, ne bih rekla da je teško. Ono po čemu se dječja književnost odlikuje jest činjenica da je mogu razumjeti i djeca i odrasli, dok književnost namijenjenu odraslima djeca teško percipiraju. Pisati za djecu znači na neki način njegovati i jedan dio sebe, onaj koji je poput djeteta. To znači znati biti sretan bez posebnog razloga, iskren i vjerovati da će svijet i ljudi oko nas biti bolji. S takvog stajališta uvijek možete ponuditi neku zanimljivu i edukativnu priču za djecu.

Koliko je teško zadržati dječju pozornost?
- Dječja koncentracija i pozornost isključivo su vezane uz dob djeteta. Djeca većeg uzrasta imaju bolju koncentraciju i obrnuto. Ali ako djetetu ponudite neku temu koja ga zanima i to prezentirate na zanimljiv način, dijete neće ni trepnuti. Isto kao kad gleda film. Ali ipak, treba se paziti na jezgrovitost i sadržajnost u tekstu kako tekst ne bi bio dosadan.

Svaka priča nastala je povodom nekog datuma koje, nerijetko, zaboravljamo. Je li i ovakvim pričama važno podsjećati na te datume?
- Što se tiče datuma navedenih uz neke priče, želim naglasiti da oni služe da u čitatelju izazovu asocijaciju na, recimo, njegov 'prvi dan škole', 'prvu jedinicu', 'prvu pernicu', 'prvu ljubav', 'zanimljivo ljetovanje', 'kućnog ljubimca'... To su teme koje smo svi proživjeli i kad čitamo priču o tim temama, evociramo neka naša sjećanja i neka davna iskustva. Također je dosta međunarodnih datuma: Svjetski dan obrazovanja, Svjetski dan zaštite životinja, Svjetski dan prijateljstva, Međunarodni dan tolerancije, Svjetski dan nepušača itd. Oni su dakako bitni i vrijedni spomena jer obrađuju teme na koje često zaboravimo, a ipak su važne.

Knjigu ste tiskali kao pomoć Majčinom selu. Otkud ideja o jednom takvom projektu?
- Tisuću primjeraka knjige 'Proljeće opet dolijeće' darovala sam Majčinu selu u Međugorju. Knjige su prebačene prošlog tjedna i mogu se kupiti po cijeni od 15 maraka. Dakle, svi oni koji kupe knjige pomažu djeci, štićenicima Majčina sela, kojima sam i posvetila ovu knjigu. Kao dječji pisac htjela sam na neki svoj skroman način pomoći djeci koja žive na margini društva, a to su dvije kategorije: djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi i djeca s posebnim potrebama. Prošle godine sam bila sudionicom jednog projekta za djecu s posebnim potrebama. Taj projekt smo uspješno okončali i skupili smo sredstva za kupnju specijaliziranog vozila za djecu koja pohađaju OŠ za djecu s posebnim potrebama u Mostaru. Moj dar je bila dvojezična slikovnica 'Suncokret pognute glave'. Mislim da današnje društvo nema dovoljno sluha za ovakve kategorije, dobrim dijelom zato jer nije pogodna materijalna situacija u društvu, ali to ne znači da se ne može uraditi nešto korisno i plemenito, jer na koncu to su naša djeca. U posveti sam navela da proljeća nisu samo godišnja doba, to su neka nova buđenja misli i osjećaja, to su naši novi pogledi na svijet. Proljeća mogu biti naši novi počeci, s tom željom i nakanom, da uvijek postoje bolji i novi počeci, posvećujem djeci Majčina sela moje malene priče.

Je li bilo teško naći sponzore za knjigu? Koliko je danas općenito teško (ili lako) objaviti knjigu?
- Knjigu sam dala ilustrirati i grafički pripremiti, a kada sam dobila ponudu iz tiskare vidjela sam da sama nikako ne mogu financirati projekt do kraja. Obratila sam se nekim javnim i privatnim poduzećima i sada se lijepo zahvaljujem svima onima koji su imali osjećaja i sluha za djecu kojoj je bitna potpora. To su: Medicinski fakultet Sveučilišta u Mostaru, JP Elektroprivreda HZ HB, M.R.M. d.o.o. Ljubuški, Specijalizirana stomatološka ordinacija dr. Tvrtko Bevanda, Nobel Corporation Mostar, Financ d.o.o. Mostar, Interagent Mostar i Mivox-Co d.o.o. Mostar. Također zahvaljujem svojoj recenzentici Ivi Beljan, ilustratorici Anji Bartulović, Dženadu Luliću koji je grafički pripremio knjigu i, naravno, uredniku Miri Petroviću. Spomenula bih još svoje nakladnike, a to su Matica hrvatska Čitluk i Matica hrvatska Dubrovnik. Zahvaljujem im na suradnji i nadam se budućoj suradnji. Sigurna sam da i drugi pisci dijele moje mišljenje: danas je dosta teško objaviti i promovirati knjigu, posebno zbog nedostatka materijalnih sredstava koja se odvajaju za kulturu općenito. Ali dobra ideja i još bolja namjera uvijek nađu neki put da se knjiga objavi.

Piše: Andrijana Copf