Slavni britanski oskarovac, glumac Jeremy Irons, za vrijeme 18. Sarajevo Film Festivala po drugi put je posjetio Sarajevo. Irons je trenutno u Dubrovniku, ali u Sarajevu je, njemu u čast, održana specijalna projekcija dokumentarnog filma “Trashed”.
Riječ je o stominutnom britanskom dokumentarnom filmu autorice Candide Brady koji ispituje rastući problem otpada i odlaganja otpada. Dokumentarac prati Ironsov put po nekim od najvećih svjetskih deponija otpada, od Velike Britanije do Libanona, i pokazuje svijetu koliko je ovaj problem zapravo velik, a poziv je na buđenje i poziv svima nama da preuzmemo odgovornost za male svakodnevne pogrešne navike koje rezultiraju eskalacijom. Nakon projekcije filma publika je imala priliku razgovarati s Ironsom o filmu i problematici koju on tematizira. Donosimo najvažnije dijelove razgovora i savjetujemo da pročitate koje će nas navike jednog dana natjerati da živimo zatrpani otpadom.  

Vaš je novi dokumentarac “Trashed” zaista zastrašujući. Zašto ste ga odlučili snimiti?
- Direktor, koji je inače i moj prijatelj, i ja razmišljali smo o tome da snimimo dokumentarac o Romima, ali onda je on rekao da snimimo film o otpadu, na što sam ja pristao. Nisam imao priliku cijelo vrijeme snimanja biti prisutan, ali što sam više spoznavao problem to sam osjećao da je ovaj dokumentarac važniji. Bili smo jako ograničeni budžetom pa nismo pokrili cijeli svijet, ali ipak smatram da ovaj dokumentarac čini dovoljno da podigne svijest ljudi i natjera ih da razmišljaju malo jasnije. Ovaj je problem rješiv i nadam se da će kao dokumentarac utjecati na umove vladajućih i vas i mene samog. Mislim da lijek, rješenje, mora doći s obje strane.

Što Vas je najviše zateklo dok ste pripremali za ovaj dokumentarac?
- Ono što me frustriralo jeste činjenica da iako su znakovi svuda oko nas, njih je teško dokazati. Primjerice globalno zatopljenje ne možete dokazati i nećete to moći još dvadesetak godina. Sve u što sam siguran jeste da je sve više djece mojih prijatelja alergično na mnoge stvari, imaju problema s učenjem i čitanjem, ili ostalih zdravstvenih poteškoća. To su sve mali znakovi i ima ih sve više…To je depresivna stvar koju sam izvukao iz cijelog procesa rada na tom dokumentarcu, ali s druge strane sam jako zadovoljan dokazima koje smo skupili.  

Do koje mjere mislite da je ovo uzrokovala globalna industrija, a koliko je krivice pojedinaca?
- Naftna industrija proizvodi sve naše plastične vrećice. Kada sam ja rođen toga nije bilo. Nakon što je rat prestao Amerika je imala veliki potencijal za proizvodnjom ali ne i potrebu za oružjem. Oni su se tada okrenuli masovnoj konzumaciji i bacanju. Plastika se u ovo sve uklopila savršeno. Ona ima nevjerojatna iskustva a petrokemijska industrija, ako odete u bilo koju rafineriju nafte, vidjet ćete i segment za proizvodnju plastike, i to je veoma jaki lobi. U Kaliforniji smo se tri godine borili da zabranimo plastične vrećice i na kraju uspjeli, ali tek nakon velike bitke s petrokemijskom industrijom. Ne smatram da postoji zavjera nego samo da svijet vode ljudi koji žele zaraditi novac, a oni novac zarađuju na nama. To je oduvijek bilo tako. Nekada su s jedne strane bili kraljevi i vitezovi, a s druge strane mi sluge. Danas je to globalna ekonomija i mi potrošači. Trebamo shvatiti da je moć u našim rukama, mi imamo moć da kažemo Ne. Treba se samo tako postaviti, a stvari će se već početi mijenjati. Mislim da će se stvari zaista promijeniti, da ćemo se na ovaj period osvrnuti i pogledati kako smo se zadnjih 50 godina ponašali. Smatram da sa slobodom dolazi i odgovornost, a mislim da smo na ovu odgovornost zaboravili. Smeće koje ostavljamo za sobom je samo mali primjer ovoga.

Današnji svijet ima mnogo ekoloških problema. Što Vi mislite: koji je najveći prioritet? Kako podići svijest ljudi? Kako započeti?
- Mislim da prvo trebate shvatiti da stvarima treba dati vremena. Nevjerojatno je to što smo na smeće prestali obraćati pažnju, toliko smo se na njega navikli. Zato je dobro podsjetiti ljude na to kolika je količina otpada oko nas. Nakon toga mislim da se moramo žrtvovati. Osim toga trebamo uvidjeti koliko se hrane svaki dan transportira da bi cijele godine mogli jesti jagode ili banane, koliko se na ovo potroši resursa i koliko samo resursa treba da se sve ovo zapakira i transportira diljem svijeta. Sjećam se, i to ne tako davno, kako sam se radovao jer dolazi sezona jagoda i onda uživao u ta dva ili tri mjeseca kada ih ima. Trebamo rasti lokalno, tako da znamo odakle dolazi salata koju jedemo, trebamo razmisliti je li potrebno da jedemo tolike količine mesa, a ovo se sve svodi opet na pitanje da trebamo napraviti održivi svijet i prestati bacati ove ogromne količine usjeva i resursa. Trebamo početi od sebe i pokušati vidjeti kako možemo reducirati otpad ili ga ponovno iskoristiti za nešto drugo. Svoje Božićne darove recimo motam u novinski papir, ne bacam nego recikliram školjke od jaja…Treba početi s ovim malim stvarima, kupiti samo koliko nam treba, ne bacati hranu. Mi na kraju bacimo 45 posto sve hrane koju proizvedemo, a onda velikim korporacijama dopuštamo da genetski modificiraju hranu da možemo uzgojiti još više.

Je li ovaj film rezultirao nekom inicijativom. Je li nešto promijenio? Jesu li neke velike industrije i kompanije reagirale?
- Ne još. Dokumentarac je prikazan u Sarajevu, a prije toga je prikazan u Cannesu. Prije dva tjedna je prikazan i u New Yorku gdje se jedan gospodin ponudio da ga pokuša prikazati u svim školama u SAD-u. Mislim da je dobro ako ovo uspije i ako ga djeca budu imala priliku gledati. Osim toga kako znati koga je on dotaknuo? Pokažete ga publici, ali nikada ne znate sjedi li među njima netko tko ima veliku kompaniju. To ne možemo znati - mi se samo možemo potruditi da on dođe do što većeg broja ljudi i nadati se da će nekoga potaknuti na razmišljanje.

Znate li da je film potaknuo neke velike kompanije da daju donacije za rješavanje ovog problema?
- Do sada nije bila ni jedna donacija, ali zanimljivo je što je trećina budžeta filma došla od kćerke čovjeka koji je izumio tetrapak.  

Kažete da živimo u svijetu plastike ali i da u svijetu vlada psihološka kriza. Smatrate li da postoji psihološka veza da loš i težak život tjera ljude da zaborave na otpad jer su preokupirani drugim problemima?
- Mislim da postoji veza. Vidimo da se konzumerizam otima kontroli. Svi smo krivi i svi uživamo u ovome da uvijek novac možemo posuditi od banaka i trošiti koliko nam je volja. Naša generacija živi u fantastičnom vremenu razvoja. Mislim da živimo u vremenu posuđivanja i jeftinih zajmova. Većinu ljudi sustav potiče da posuđuju novac…Ekonomisti će reći da cijeli sustav preživljava na tome i da tako funkcionira kapitalizam. Ja se pitam kako je to moguće? Mu uživamo u tome da kupujemo automobile, gradimo kuće, imamo veliki televizor i hladnjak. Na ovaj način mi hranimo sustav i mislim da sada, s krizom koja još traje i koja će trajati bar još deset godina, uviđamo ne samo da ne trebamo sve to, nego smo pola i bacili. Izgubili smo smisao za stvarnost, vodili su nas konzumerizam i kapitalizam, a mi smo radili ono što su bankari od nas htjeli da radimo. To je balon koji će puknuti i nadam se da ćemo to dobro podnijeti i nadam se da ćemo jednom kada za 10 ili 15 godina izađemo iz ovoga svega, imati drugačiji stav prema svijetu, potrošnji i imati više obzira.

Piše: Ana Topić