Poznati redatelj Danilo Šerbedžija prvi je put bio u Širokom Brijegu na West Herzegowina Festu, festivalu amaterskog stvaralaštva.
Iako smo ga očekivali u filmskom žiriju, Šerbedžija je bio član glazbenog žirija.
Rođen je 1971. u Zagrebu. Diplomirao je filozofiju i grčki jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a poslijediplomski studij završio je na Filmskoj školi Sveučilišta Ohio u klasi Rajka Grlića. Godine 2002. osvojio je nagradu za najbolji kratki dokumentarni film na 29. festivalu filma i videa u Ateni za film “Berto iz Jakovci”. Godine 2003. dobiva nagradu “Oktavijan” za najbolji kratki igrani film, “Mušule u vinu”, na 12. danima hrvatskog filma. Njegov je prvi dugometražni igrani film “72 dana”. Zajedno s glumcima Ivanom Roščić, Goranom Bogdanom i Jadranom Puharićem svoju ljubav prema glazbi i umjetnosti iskazuje kroz alternativni rock band LUNI MEGUMI. U razgovoru za Dnevni list govori o glazbi, filmu i novim projektima, od kojih je jedan igrani film, a koji će režirati zajedno sa svojim ocem, poznatim glumcem Radom Šerebedžijom.
Kakvi su dojmovi s WHF-a?
- Jako mi se sviđa. Trebao sam doći i prošle godine, zvao me Goran Bogdan, ali nisam mogao. Drago mi je da sam došao ove godine. Stvarno nemam nikakve riječi zamjerke, super nam je.

Koliko ste zadovoljni kreativnošću mladih amatera?
- Nisam pratio samo bendove, gledao sam i filmove i vidio par jako zanimljivih. Čuo sam u natjecateljskom programu nekoliko vrlo dobrih bendova, čuo sam odličan bend koji je prošle godine pobijedio. Ima, stvarno ima kvalitete.

Posljednji film koji ste imali je bio Vaš prvi igrani film “72 dana”, nekoliko puta nagrađivan. Koliko ste zadovoljni reakcijama i publike i kritike na taj film?
Ja sam jako zadovoljan filmom. Bio sam na jako puno festivala, dobio dosta nagrada i zaista ne mogu ništa reći. Jesam li očekivao nešto više – nisam, zaista sam presretan kako je film prošao i sada polako idem dalje.

Kako ste ga uspjeli snimiti? Većina kaže da su danas jedino rješenje koprodukcije.
- Apsolutno se slažem. Koprodukcije su odlična stvar i u većini slučajeva i jedino rješenje. Ja sam bio presretan što sam dobio novac od države, ali sam ga dobio premalo. Da nije bilo koproducenata i da nije bilo nekih ljudi sa strane, teško bih snimio film. Iako je s napretkom tehnologije film sve jeftiniji i jeftiniji, ali i dalje je to jedan jako krvav posao, što ljudi ne znaju. Često, kada čitaju brojke koliko je tko dobio za film, misle da je to puno, ali nije. Film je krvav posao od kojeg na kraju ne ostane baš previše novca, a sljedeći ćeš snimati tek za dvije, tri godine, tako da je to itekako riskantan posao.

Jedan film godišnje na ovim je prostorima dakle nemoguća misija?
- Ako se ne zoveš Dalibor Matanić (smijeh).

Znači on dobiva novac?
- Ne, nije stvar u tome da dobiva novac, nego Dado Matanić ima jednu genijalnu i predivnu energiju. On piše jedan film, drugi režira u isto vrijeme, ja to ne mogu i zaista mu se divim na njegovoj energiji i na tome što uz tu brzinu radi i kvalitetno. Nije sad da on snimi bilo što. Ali, rijetki su takvi. Takav je recimo Woody Allen u Americi, koji snima jedan film godišnje. Rijetki su takvi i to je divno. Ali obično je potreban ciklus od dvije – tri godine.

Radite li onda nešto novo, što sad radite?
- Trenutačno radim dokumentarni film o Vesni Parun. Pišem svoj scenarij. Snimat ću jedan igrani film iduće godine u Makedoniji. I to je to.

Kakav je taj igrani film? Hoće li biti i glumaca iz BiH u njemu?
- Hoće li biti glumaca iz BiH još ne znamo, moguće, jer imamo potencijalnog koproducenta iz BiH. Film će biti “Oslobođenje Skoplja”, što je bila nekad jedna od najpopularnijih kazališnih predstava. Zajedno ćemo ga režirati Rade i ja, a radnja se događa u Makedoniji. Riječ je o jednom jako zanimljivom projektu.

Koliko je inače za film inspirativno ovo područje?
- Inspirativno jest, jer ovo je jedan poseban prostor, s toliko i različitosti i sličnosti. Svuda sam prošao i bio, ali uvijek se želim vratiti. Ja zaista obožavam ovaj naš prostor, a kad kažem “naš”, onda mislim na šire područje. Mislim da je jako inspirativno, da. Zašto nemamo više uspješnih filmova – neću reći dobrih jer mi imamo jako puno dobrih filmova – mislim da je problem i u PR-u, i potrebno je malo sreće, kao što je, na primjer, rumunjski film imao malo sreće da jedan film gurne ostale. Vjerujem da će se to uskoro dogoditi i s regijom. Mislim da se ovdje, u regiji, snimaju vrlo, vrlo zanimljivi filmovi u posljednje vrijeme.

Kad kažete “uspješan film”, što podrazumijevate pod tim?
- Pod “uspješnim filmom” mislim da ima dobru gledanost i da dobro prođe na festivalima. Nagrade su uvijek sreća, politika...

Bh. filmovi su imali uspješan festivalski život, međutim, neki kažu da je kinematografija upitna jer nema kontinuitet, nego uspjehe pojedinaca. Što mislite o tome?
- Mislim da se u BiH rade dobri filmovi i da imaju dobar PR. Ja mislim da se to u Hrvatskoj jako dobro radi, pogotovo HAVC (Hrvatski audio-vizualni centar, nap.a), koji se jako trudi i odlično su počeli raditi za film. Ljudi su shvatili da je to njihov film jer oni daju novac, da to nije samo moj film. Vjerujem da dolazi vrijeme hrvatskog filma sigurno, a i filma u regiji, i stvarno vjerujem da vrlo lako možemo napraviti “bum” kao što je napravio rumunjski film. Ima dovoljno mladih i talentiranih redatelja da napravimo jedan “bum”.

Dolazili ste u Sarajevo predstaviti film “72 dana”. Dolazite li na Sarajevo Film Festival?
Ja idem samo ako moram. Ne idem na festivale na kojima ne moram biti. Što ja imam ići u Sarajevo onako, prošetati crvenim tepihom? Ako prođem, s veseljem ću otići, a ovako radije odem u Sarajevo izvan festivala, vidjeti svoje brojne prijatelje.

Iznenadili smo se da ste u glazbenom, a ne u filmskom žiriju West Herzegowina Festa?
Ja cijeli život sviram. Počeo sam svirati negdje kad i Urban, s Lauferima, išli smo zajedno na gitarijade, demo natjecanja, imao sam bend, svirao s Liviom Morosinom u bendu, s Radom na koncertima, sad u dva benda sviram... Cijeli život zapravo sviram.

Piše: Andrijana Copf