Najmlađi sarajevski profesionalni teatar, Sarajevski ratni teatar (SARTR) ovih dana proslavlja 20 godina postojanja. Ideja o osnivanju ovog kazališta nastala je u travnju 1992., kada je naša zemlja bila zahvaćena ratom, Sarajevo bilo negdje na početku opsade, a konstituirajuća sjednica Savjeta na kojoj je usvojeno buduće ime održana je oko mjesec dana kasnije: 17. svibnja 1992. godine i taj se dan slavi kao rođendan ove kuće. Temeljna predstava Sarajevskog ratnog teatra je bila predstava “Sklonište”, autorskog tandema Safet Plakalo –
Dubravko Bibanović koji potpisuje i režiju. Ova je predstava izvedena početkom mjeseca, na 20. godišnjicu od praizvedbe, čime je obilježena i deveta godišnjica smrti redatelja Dubravka Bibanovića. O ovom jubileju, novim projektima i kulturi u BiH razgovarali smo s Nihadom Kreševljakovićem, direktorom SARTR-a.
SARTR je osnovan u godini kada je u BiH i Sarajevu bjesnio rat. Koliko je 'luda', neobična ideja bila osnovati u tim vremenima jedno novo kazalište?
- Pa moram priznati da je još luđe da od tada nije osnovano niti jedno novo kazalište u Sarajevu. Sjećam se da je jednom prilikom u tijeku opsade grada Haris Pašović bio upitan: “Otkud ideja za Sarajevski filmski festival u ratu?” Odgovorio je pitanjem:“Otkud rat za vrijeme Sarajevo film festivala?” Ukratko, ne mislim da je to bilo ni ludo ni neobično. Očigledno je bilo upravo suprotno. U vremenu kada smo se u agresiji susreli s ljudima destrukcije bilo je važno prije svega dokazati da je čovjek biće konstrukcije. Neosporno je  postojanje teatra pod opsadom bio jedan fenomen, a koji su i mediji prepoznali u pojmu “kulturnog otpora” i on kao takav, po mom mišljenju, jest vrijedan svake ozbiljnije knjige ili prijegleda povijesti svjetske umjetnosti. Mi imamo empirijski dokaz da su kultura i umjetnost čovjekova prirodna potreba, baš poput vode i hrane... I to nije nikakva fraza, već činjenica.

Prva je predstava bila “Sklonište”. Na što danas pomislite, ili čega se sjetite kad pomislite na sklonište, kao pojam i kao naziv predstave?
- Iskreno, osobno se prvo sjetim skloništa u kojem sam se nalazio prilikom granatiranja Sarajeva 2. svibnja 1992. godine. Međutim, zahvaljujući ovoj predstavi nastaloj u doba agresije, pojam skloništa ostat će ipak prije svega kao sadržaj naše bh. povijesti... Dokaz o sili konstrukcije nad silom destrukcije.  

Zajedno sa Sanelom Kapetanović potpisujete dokumentarac 'Od skloništa do Sarajevskog ratnog teatra'. Kakav je bio taj put?
- Vrlo jednostavan. Prvo smo dogovorili s TV SA da realiziramo ovaj film kao koprodukcijski projekt. Onda sam se sreo i razgovarao sa Sanelom i dogovorili smo se da snimimo film. Imali smo vrlo malo vremena tako da smo možda neke stvari i propustili. Ipak, mislim da smo uspjeli sačuvati ono što je najbitnije. Zanimljivo mi je bilo da je ovo zapravo prvi dokumentarni film koji se bavi ovom temom.

Sjeća li se SARTR i Sarajevo Dubravka Bibanovića?
- Pa Sarajevski ratni teatar je mjesto koje sjećanjima pridaje veliku pažnju pa je prirodno da postoji i taj odnos prema ljudima koji su osnivači ovog teatra.

Mnoge vrijedne stvari nastale su upravo u najtežim, ratnim vremenima: mnoga prijateljstva, kulturni projekti kakav je i Ars Aevi… Koliko se tog entuzijazma i vjere u 'bolje sutra', tadašnjeg duha, zadržalo danas?
- Rekao bih kako kod koga. Pored toga dolaze i novi ljudi, nove ideje te sam ja u tom pogledu poprilično optimističan. Ono što ste dobro primijetili jest to da je rat bez obzira na brojne negativnosti zaista bio vrijeme i mnogih lijepih stvari, a mi u Sarajevskom ratnom teatru i ja osobno, želimo da upravo tražimo one stvari koje su bile vrijednosti tada vjerujući kako iskustvo mora imati neki svoj smisao, a to možemo shvatiti tek ako to pozitivno iskustvo pokušamo upotrijebiti i danas.  

Kada je u pitanju kultura, poprilično vlada sumorna slika, malo je akcije, malo elana, malo buntovnosti, malo kritike… Zašto?
- S tim se ne slažem. Kultura je naše najuspješnije polje uz par drugih stvari uključujući sjedeću odbojku. Naša najveća poslijeratna dostignuća su upravo u polju kulture i umjetnosti. Sumorna slika vlada u politici i problem je što tamo nedostaje elana, kritike, pa i buntovnosti.    

Koliko su bile posjećene predstave 1992.?
- Na svaku predstavu na koju sam otišao tijekom opsade grada, od Kose, Skloništa, Svilenih bubnjeva, U zemlji posljednjih stvari, Grada, Ajaxa..., sve su bile pune. Bila je to ta neka potreba s kojom smo čuvali ideju o sebi kao o ljudskim bićima. Bilo je to nešto posebno, i puno više od onoga što je teatar danas.

Danas ste na čelu SARTR-a. Koliki je to izazov i profesionalno i privatno?
- Privatno mi nije izazov, ali profesionalno jest. Nakon nekih 15 godina koje sam proveo u Festivalu MESS, zaista sam imao potrebu pokušati upotrijebiti neka iskustva. Jednostavno nisam želio biti jedan od onih pametologa kojem su svi glupi i bezveze i pojma nemaju, a koji nije spreman uhvatiti se u koštac sa svim tim. Ni danas ne znam jesam li dobro postupio prihvaćajući se tog posla, ali imam plan i cilj onoga što želim postići i za sada sam zadovoljan onim kako se te stvari razvijaju.

Jeste li zadovoljni i produkcijom i posjećenošću SARTR-a?
Mi smo do sada realizirali 6 premijera i planiramo još 3 do kraja godine.  Na primjer, za 6 mjeseci smo imali više programa nego za cijelu prošlu godinu, a uz to smo se intenzivno bavili vraćanjem ogromnih dugova koje sam zatekao dolaskom na ovo mjesto. Uglavnom, produkcijom sam jako zadovoljan.
Što se tiče posjećenosti jesam, ali tu ima mnogo stvari koje se trebaju još uraditi. Mi tome posvećujemo veliku pozornost i to je jedan od ključnih strateških ciljeva kojim se mi bavimo ne samo zbog našeg teatra, već zbog budućnosti teatra i zemlje uopće. Po UNESCO-ovim statistikama, u europskim gradovima između 1 - 5 posto populacije ide u kazališta. Sarajevo je npr. unutar tog prosjeka, ali i to je malo ljudi. U Europi teatri mogu vratiti i do 20 posto ukupnih sredstava kroz ulaznice. Kod nas je to još nemoguće i nerealno je kao cilj. Naš cilj je npr. jednostavno dovesti ljude u teatar, dovesti nove generacije i pokazati im da je to zanimljivo mjesto na kojem se može puno toga doživjeti i naučiti. Ja zaista mislim da je teatar vrlo bitan, ali ljudi toga nisu svjesni. Još gore čini mi se da ni mnogi ljudi koji rade u teatrima nisu svjesni svoje odgovornosti. Vjerujem da bi bilo dobro u škole uvesti predmete kao što je teatarska umjetnost.  

Znamo da vlast nije naklonjena kulturi, ali ako govorimo o kazalištima, što mislite: što im nedostaje, na čemu bi trebali poraditi?
- Mislim da vlast zaista nije svjesna značaja kulture. Spominjali smo osnivanje Sarajevskog ratnog teatra u razdoblju opsade. Tadašnja vlast je očigledno to puno bolje razumjela, naš teatar je dobio status Javne ustanove uz napomenu da se radi o ustanovi od posebnog značaja za obranu grada. Tako teatre i kulturu uopće treba i doživljavati. Puno je problema, ali nisu svi vezani uz vlast. Puno je toga što bi mi koji vodimo teatre sami mogli promijeniti. Ono što osobno smatram prioritetom je otvaranje Sarajevskog ratnog teatra prema mlađim generacijama te na taj način pružiti tim mladim ljudima šansu da nam pokažu ono što su naučili za 4 godine svog školovanja.

Kada ćemo shvatiti da je kultura za BiH pravi prozor u svijet?
- Neki to neće nikada shvatiti, kao što ne shvaćaju ni da kroz taj prozor svijet gleda nas.

S kojim programima će SARTR obilježiti 20 godina postojanja?
- U svom program većina naših ovogodišnjih aktivnosti posvećena je obilježavanju naše 20. godišnjice. Na dan osnivanja smo npr. postavili premijeru predstave “Bio je lijep i sunčan dan”, redateljice Tanje Miletić-Oručević. Obilježili smo datum igranja prve izvedbe predstave “Sklonište” prije 20 godina. U planu imamo još nekoliko važnih programa, a kruna svih njih bit će postav predstave 'Tajna džema od malina' po knjizi jednog od naših najznačajnijih pisaca Karima Zaimovića. Predstavu će režirati Selma Spahić, a važna nam je jer je Karim Zaimović bio sve ono što vjerujemo da bi trebali biti ljudi jedne dobre zemlje kao što je naša. Karim Zaimović je i moja osobna inspiracija. Činjenica da je ubijen kada je imao mnogo manje godina nego ja danas (iako je rođen prije mene), druga je strana priče o toj istoj zemlji.

Što biste voljeli doživjeti/vidjeti, kada je SARTR u pitanju, na njegovu 30. obljetnicu? Kakva je njegova budućnost?
- Pa Sarajevski ratni teatar bi se svakako trebao profilirati u smislu jednog istraživačkog teatra koji bi zahvaljujući vlastitoj povijesti imao elemente da bude apsolutno relevantno mjesto na europskoj i svjetskoj teatarskoj mapi kada je npr. u pitanju teatarsko istraživanje odnosa između etike i estetike, radikalnih situacija i umjetnosti, sjećanja i umjetnosti i sl. Osobno bih volio da redateljska i glumačka imena koja rade predstave u našem programu teatarske opservatorije napokon ugledamo kao zvijezde, poznata umjetnička imena i dobre ljude.

Što je teatarski opservatorij?
- Mi smo u ovih 6 mjeseci pored našeg glavnog programa pokrenuli scenu za djecu, pa smo u holu teatra vratili ime Centar društvenih aktivnosti (CDA) po kojem je nekad ovo mjesto bilo poznato, a gdje organiziramo izložbe, projekcije filmova, radionice i razgovore. Program produkcije predstave autora mlađe generacije zovemo našim teatarskim opservatorijem. Taj program nam je vrlo važan i uglavnom ga realiziramo u suradnji sa sarajevskom Akademijom scenskih umjetnosti.  

Razgovarala: Andrijana Copf