Nakon objavljene kolumne pod nazivom “Sve gori” u kojoj govori o piscu Abdulahu Sidranu, Sidran je književnika Veselina Gatala, kao i medije u kojima je kolumna objavljena, odlučio tužiti zbog klevete. Sidran tvrdi da mu je Gatalo tekstom nanio štetu, duševne boli i da su mediji na tome zaradili. Za nanesene uvrjede Sidran traži 5001 marku. S Gatalom smo razgovarali o umjetničkoj slobodi, kulturi dijaloga...
Što je sporno u toj kolumni da ste Sidranu, kako tvrdi, nanijeli duševnu bol?
Mislim da su sporne stilske figure i neshvaćanje cijenjenog akademika da je on javna ličnost i da je vijest o namjeri da se spali izašla prvobitno u listu San i na puno drugih mjesta. A kaže da su to o samospaljivanju njegova djeca saznala iz tjednika Republika. Možda je problem što sam ja u pitanju? Ili Republika? Ili oboje? Pogrešni ljudi, pogrešno mjesto, pogrešne ideje? Možda je pogreškom, pripit ili pijan, uzeo na kiosku Republiku umjesto Waltera ili Ljiljana? Ne znam. Već znam da voli ljude nazivati fašistima, neosuđene i čak neoptužene kriminalcima, jezik proustaškim. Četnik i ustaša za ime pripadnika nacije (ako je u RS-u ili u zapadnoj Hercegovini) je za mnoge književni pojam i društveno prihvaćena kategorija u obračunu s drugima i drukčijima. Genocid, čini mi se, spomene i kad ga netko pita koliko je sati. A usput ode i u zatvor da književno rehabilitira višestrukog ubojicu. Nisam učen da gledam ljude s visine akademika Abdulaha Sidrana. Mislim da vidim malo dalje. Premda, drago mi je da čita Republiku, čitanje novina iz drugih regija ne uzvisuje, ali proširuje vidike.

Koliko pisac, književnik, danas ima slobode pisati? Što je misija takvih kolumni? Ukazivanje na društvene nepravilnosti, borba protiv nepravde, ukazivanje na licemjerje…?
Slobode ima ako misli kao većina oko njega. Kao Sidran u Sarajevu ili Ki Mil Sungu, drag pisac u Koreji. Zapravo, kao i svi državotvorni pisci koje plaća država, stalno ili povremeno. Ideološko čišćenje je uspjelo bolje od etničkog. Misija pisca je da demistificira stvari, ne da pothranjuje mitove. Mit akademika o akademiku kao duhovnoj vertikali ne stoji. Pogotovo zato što je javna osoba, na televiziji je više nego porculanska figurica.

Kada je u pitanju sloboda pisanja, kao i kultura dijaloga, kakva je BiH država?
BiH je jedinstvena država, s jedinstvenim govorom mržnje koji se tolerira toliko dugo da je postao društveno prihvatljiv. Recimo, kad general jedne vojske na državnoj ili Federalnoj televiziji naziva pripadnike dviju sastavnica Oružanih snaga BiH četnicima i ustašama, agresorima i fašistima. Jedan dio zemlje, inače ustavno kategoriziran, stalno se zove „genocidnim“. Nitko ne želi čuti da živi u genocidnoj tvorevini i da mu je narod fašistički. Neki misle da imaju pravo na vrijeđanje regija, ljudi i naroda. Uvaženi akademik, recimo. Za malo novca dodatno udaljava ionako na smrt posvađane narode jedne od drugih.

Mislite li da ćete Sidranu morati isplatiti 5001 marku?
U banci imam 4,25 maraka. Spreman sam mu platiti jednu marku čim ga vidim. Ne zato što mislim da sam kriv, nego zato što nisam cicija. Ne plaća mi država ništa, za razliku od njega, ali ću mu dati. Žao mi je što se zadužio toliko da mu vlast mora platiti kredit. Zapravo, samo sam htio umiriti javnost i reći da se ne namjerava spaliti. To jutro sam osjetio opću zabrinutost.

U novinama i na portalima sve je više javnog vrijeđanja, a malo dijaloga koji rezultira nečim pozitivnim. Gdje je granica između dijaloga i vrijeđanja?
Granica je u vladajućoj ideologiji. Ako se slažete s ideologijom i nacijom bezobraznika, nikakav problem. Država i društvo to toleriraju, čak potiču.
Je li Vas iznenadila Sidranova reakcija?
Ne. Nažalost, ne.

'Spreman sam Sidranu dati marku'
U banci imam 4,25 maraka. Spreman sam mu platiti jednu marku čim ga vidim. Ne zato što mislim da sam kriv, nego zato što nisam cicija. Ne plaća mi država ništa, za razliku od njega, ali ću mu dati. Žao mi je što se zadužio toliko da mu vlast mora platiti kredit. Zapravo, samo sam htio umiriti javnost i reći da se ne namjerava spaliti. To jutro sam osjetio opću zabrinutost, kaže Gatalo.

Zašto tuži?
Abdulah Sidran odlučio je tužiti Veselina Gatala zbog teksta o samospaljivanju, objavljenog u studenom prošle godine u tjedniku Republika pod nazivom “Sve gori” te na portalu Bitno.ba s naslovom “Vatrene ulizice”, kao i protiv magazina BUM, u kojem se piše o njegovu samoubojstvu, prenio je jučer portal Bitno.ba. Sidran tvrdi da mu je Gatalo tekstom nanio štetu, duševne boli i da je list zaradio na tome. Također tvrdi da mu je mostarski književnik povrijedio i djecu jer su u tekstu pročitala kako im se otac želi spaliti.

Piše: A. Copf