BiH POPUT TITANICA Orkestar svira, gosti večeraju i plešu, a brod tone

Umjesto da u zemlji u kojoj vlada politički kapitalizam, vladavina strahom i patroniziranjem, ugnjetavanje osnovnih ljudskih i radničkih prava te mnogo štošta još ljudi izađu na prosvjede i traže svoja prava, da ih u tome vode sindikati i druga nevladina udruženja, u BiH i dalje vlada zavjet šutnje

MOSTAR – U znak sjećanja na radničke demonstracije, održane u Chicagu 1. svibnja 1886. godine jučer se diljem svijeta obilježio Međunarodni praznik rada (iako se u pojedinim zemljama ovaj praznik obilježava na druge datume).

Iako se i u drugim zemljama neradni dan(i) iskoriste za druženje s obitelji, izlete ili neko putovanje, u Bosni i Hercegovini to je poprimilo takve razmjere da bi netko tko ne poznaje prigode u državi pomislio da živimo poput Šveđana i Švicaraca. Umjesto da u zemlji u kojoj vlada politički kapitalizam, vladavina strahom i patroniziranjem, ugnjetavanje osnovnih ljudskih i radničkih prava te mnogo štošta još ljudi izađu na prosvjede i traže svoja prava, da ih u tome vode sindikati i druga nevladina udruženja, u BiH i dalje vlada zavjet šutnje.

I dok će radnici u jednoj Švedskoj, koja je možda i socijalno najosjetljivija zemlja na svijetu i u kojoj je premijer došao iz sindikata, radnici izaći i tražiti svoja prava, u našoj zemlji koja je europski prvak po nezaposlenosti, korupciji i organiziranim kriminalu, u kojoj vladaju klijentelizam i nepotizam na svakom koraku niti za 1. svibanj nema nikakvih događaja na kojima bi se artikuliralo nezadovoljstvo.

U Rusiji se na glavnom moskovskom trgu okupilo više od 150 tisuća građana na skupu o pravima radnika, a na našim trgovima mogao se vidjeti pokoji zalutali šetač. Je li Karl Marx bio u pravu kada je rekao da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje?

Na dnu smo, ali kopamo još dublje

A ako igdje na svijetu ima potrebe za prosvjedima pa i buntom zbog svakodnevnog eklatantnog kršenja svih mogućih prava to je u BiH. Prema službenim podacima državnih institucija u BiH je u veljači bilo 472.957 nezaposlenih osoba, a po tome smo, prema nekim od najuglednijih svjetskih magazina i agencija, prvi u Europi i drugi u svijetu.

Po nezaposlenosti mladih situacija je kudikamo gora i tu smo uvjerljivo najgori na Starom kontinentu. Sve to nikome niti ne može biti čudno ako se zna da u državnoj službi posao je bukvalno nemoguće dobiti ukoliko niste “partijski poslušnik”, prijatelji ili rodbina političkih elita.

Meritokracija je u BiH misaona imenica i zabranjena riječ u politici. Naravno, plaće su u “državnim jaslama” po pet, šest puta veće nego u realnom sektoru, a vjerojatno smo i jedina zemlja na svijetu u kojoj se u javnom sektoru vrše moguća i nemoguća “spajanja dana” pa tako se i sada neće raditi od prošlog petka do četvrtka. A to što nas sve međunarodne institucije upozoravaju kako imamo najgoru javnu upravu u Europi nikome ništa.

U privatnom sektoru plaće su najmanje u sektorima koji zapošljavaju najveći broj ljudi koji uz plaće od 500,600 maraka mogu tek životariti. O mirovinama da i ne govorimo jer onaj umirovljenik koji u BiH može živjeti mjesec dana od 200,300 maraka treba dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju. Očekivano, po siromaštvu smo na europskom vrhu jer nam oko 20 posto stanovništva živi u siromaštvu, a oko 50 posto na rubu siromaštva. Obrazovanje je devastirano i umjesto da stvaramo “akademsku vojsku” onih koji će ponovno izgraditi ovu zemlju i uvesti je u moderno doba, mi stvaramo “vojsku besperspektivnih” koji će godinama biti na zavodima za zapošljavanje.

Po investicijama smo uvjerljivo najgori u regiji, a dok je primjerice Makedonija bila na rubu građanskog rata, imala je duplo više izravnih inozemnih investicija od BiH. Po poslovnom ambijentu smo također samo dno, po permanentnoj političkoj nestabilnosti smo pak na vrhu, kao i bukvalno bježanju ljudi iz BiH. Ljudi su iz prirodnog stanja i izašli, te se počeli organizirati u ono što je postepeno izraslo u državu isključivo zbog dvije stvari – zaštita života i privatne svojine. Neka svatko sam procjeni koliko to država BiH štiti i ova dva osnovna načela, a kamoli što drugo.

Moralno dno

Ovo je samo kap u moru problema “na brodu koji polako, ali neupitno tone”. Mnogi već sada tvrde kako su “rupe na brodu takve da ih se više ne može zakrpati”. Dugovi prijete “prelijevanjem”, najbolji ljudi su nam ili otišli ili će brzo otići, ekonomija je devastirana i “raščerupana” od strane “novih klasa”, javna poduzeća su samo za poreze dužna po desetine i stotine milijuna maraka, iz političke krize ne izlazimo 25 godina…

Ukoliko znamo sve to bankrot države nije uopće nemoguć, jer se ionako već godinama održavamo “na aparatima” u vidu novca iz međunarodnih financijskih institucija. Uz to, ovo društvo je dotaklo i moralno dno pa nam predstavnici vlasti bez problema javno govore da dobro živimo jer popijemo pivo ili zapalimo cigaretu, kako službene podatke o nezaposlenosti koji dolaze iz institucija u javnost “guraju depresivni ljudi”, kako je dobro što nam ljudi odlaze, kako smo sami krivi jer ne vidimo velebne infrastrukturne objekte…

Upravo zbog svega toga uistinu se nevjerojatnim čini da bar za Međunarodni praznik rada nema organiziranih skupova, prosvjeda ili sličnih akcija, kako predstavnici sindikata u biti šute pa imate osjećaj da se jučer diljem zemlje nešto slavilo.

Sve to neodoljivo podsjeća na scenu iz kultnog filma Titanic kada brod udara u ledenu sanci i neupitno tone, a istovremeno u svečanoj sali orkestar svira, gosti večeraju i plešu kao da se ništa ne događa. Voda je u BiH ogromnom broju građana već došla do grla, a pitanje je samo hoće li nijemo promatrati kako se polako ali sigurno utapaju.

Piše: Dragan Bradvica, [email protected]

error: Content is protected !!