EKSKLUZIVNO: ‘Franjevci su bili antifašisti i željeli pobjedu partizana’

Franjevcima su rodoljubi svi borci za slobodu u povijesti bilo kojeg naroda, uključujući u to i partizane. Pojam hrvatstva koji isključuje iz svoje prošlosti partizane obično je strančarstvo. Franjevcima je također jasno da se u ratu lako može pogriješiti i zato nikad nisu ni pomislili na vršenje istrage o nečijoj krivici u ovom slučaju. Oni samo hoće utvrditi da njihova subraća sa Širokog Brijega nisu pucala na partizane i da su u tom smislu nevini, stoji između ostalog u žalbi širokobrijeških franjevaca koja je upućena Vrhovnom sudu u Hrvatskoj.

U nedavnoj izjavi za riječki ‘Novi list’, bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović u pokušaju opravdavanja ubojstva katoličkih svećenika u Širokom Brijegu rekao je da su “fratri sa Širokog Brijega podupirali ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici”.

“Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”, rekao je Josipović.

Ova tvrdnja izazvala je reakciju iz Vicepostulature hercegovačkih franjevaca koji su iste oštro odbacili nazvavši ih neistinom i krivotvorenjem povijesnih istina.

Dnevni list ekskluzivno donosi faksimile sudskog procesa u bivšoj Jugoslaviji u kojem su širokobriješki franjevci dokazivali svoju nevinost. Ovom sudskom presudom otvara se pitanje i počinjenog ratnog zločina od strane partizana nad svećenicima širokobriješkog samostana koji su ubijeni početkom 1945. godine tijekom ratnih sukoba za oslobođenje Širokog Brijega, tada zvanog Lištica.

Sudac Vrhovnog suda zbog širokobrijeških svećenika dao ostavku

Komentarom u Jutarnjem listu pod naslovom ‘Zašto Ivo Josipović zagovara presumpciju krivnje u slučaju širokobrijeških franjevaca?’, oglasio se i hrvatski filozof Neven Sesardić, sin dr. Dražena Sesardića, predsjednika sudskog vijeća koji je na Vrhovnom sudu Hrvatske u Zagrebu, 25. kolovoza 1971. godine, pobio rješenje Okružnog suda u Splitu od 12. kolovoza iste godine o zabrani rasparčavanja brošure ‘Široki Brijeg’ u izdanju Franjevačkog samostana, jer je u njoj pisalo da su ubijeni franjevci nevini i da je njihova slava trajna obveza franjevačke braće.

Iako su tadašnji svećenici, u svoju obranu na splitskom sudu, za ustaše i njemačke vojnike tvrdili da su bili okupatori koji su silom ušli u samostan, da “niti jedan od ubijenih 29 franjevaca nije služio okupatoru”, da franjevci nisu dopuštali pozdravljanje nacističkim pozdravom te da Provincija želi ukinuti “nametnuti kompleks ustaške krivnje”, predsjednik sudskog vijeća Veseljko Šeparović i porotnici Vera Petrović i Vinko Dujmić, uvažili su tužbu javnog tužitelja Ljube Pervana i izrekli osuđujuću presudu – zabranu rasparčavanja, oduzimanje i uništenje franjevačkog glasila jer se u istom “u pozitivnom svjetlu prikazuju kao nevine žrtve osobe koje su s oružjem u ruci i na druge načine služile okupatoru u podjarmljivanju hrvatskog i drugih naših naroda”, čime se izaziva “uznemirenost građana”, što je označeno kao neprijateljska propaganda.

Nakon što je Franjevački samostan Široki Brijeg, kao izdavač i dr. fra Gojko Musa kao odgovorni urednik, uložili “utok” (žalbu na presudu), Vrhovnom sudu Hrvatske, ista je oborena. Međutim, presuda Vrhovnog suda u tadašnjem režimu doživljena je kao “skandalozna” te je sudac Sesarić uskoro dao ostavku na mjesto predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske.

Širokobriješki franjevci pobijaju presudu

Odvjetnik Ivan Mužić zastupao je franjevce širokobriješkog samostana, kao izdavače “spornog” glasila ‘Mir i dobro’ koje se, prema optužnici, teretilo za  “lažno i izopačeno prikazivanje opće poznatih događaja iz naše nedavne prošlosti, a posebno prikazivanje kao nevinih žrtava osoba koje su pomagale okupatoru te prikazivanja pripadnika NOV-a kao onih koji su pustošili i uništavali kulturno blago”.

U svojoj žalbi franjevci ističu kako rješenje splitskog suda nije ponudilo niti jedno obrazloženje, međutim, ističući u žalbi da je prošlo vrijeme slijepog vjerovanja, pozivaju se na izjavu u Večernjim novinama Jure Galića, istaknutog širokobriješkog komuniste,  koji zamjera fra dr. Gojku Musi što nije pohvalio fra Otona Knezovića i fra Leona Petrovića koji su, po Galiću, “veliki narodni sveštenici”.

“Zanimljivo bi bilo da Jure Galić protumači činjenicu kako su u ratnome metežu 14. veljače 1945. partizani u Mostaru ubili Leona Petrovića, a također i to kako shvaća činjenicu da je Oton Knezović tijekom prošlog rata bio proustaški raspoložen i da je umro u emigraciji”, između ostalog, stoji u žalbi franjevaca.

Pobijajući navode optužbe i presude Okružnog suda u Splitu, širokobriješki franjevci navode da je uloga franjevaca nigdje nije javno objašnjena.

Upozoravali na zloupotrebe od ustaša i Nijemaca

Tako oni u žalbi navode: “Poznato je da su Nijemci i ustaše pucali iz samostana u Širokom Brijegu, ali nitko do sada nije izričito potvrdio da su im pomogli i franjevci. Obrana je na tu okolnost ponudila niz dokaza koje je sud odbio, a da to uopće nije pokušao obrazložiti… Obrana svjesno ne predlaže svjedočanstvo Lucijana Kordića o tim zbivanjima niti pregled memoara B. Brkića ‘Za povijest Provincije 1950.-1945. u kojima na strani 19. piše da su svi ti franjevci “bili uvjereni antifašisti, koji su živo željeli pobjedu saveznika, pa prema tomu i partizana”.

Želeći oboriti optužnicu koja ih dovodi u svezu s nacistima, kao dokaz predlažu knjigu ‘Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera’, tiskanoj u Zagrebu 1946., u redakciji Jože Horvata i Zdenka Štambuka, kao i izvorna izvješća o osvajanju Širokog Brijega od strane partizanskih jedinica, a naglašavaju i da je Provincija hercegovačkih franjevaca svojedobno provela službeni postupak za utvrđivanje istine o navedenim franjevcima, no da je svu dokumentaciju koju je prikupio dr. fra Bonifacije Rupčić 31. listopada 1945. zaplijenila OZNA u Mostaru.

“Obrana je na suđenju ponudila dokaze da su franjevci iz samostana u Širokom Brijegu bili protiv toga da Nijemci i ustaše ulaze u njihove prostorije, ali su se pred nadmoćnom silom, koja je zauzela samostan i gimnaziju, morali povući. Hercegovački franjevci su poslije rata svojim vjernicima izricali i s oltara osudu takve zloupotrebe njihova samostana od strane Nijemaca i ustaša…. Iz literature o osvajanju Širokog Brijega dokazano je da su njemačke i ustaške snage bile takve da su zaposjele gotovo svaku kuću, a jasno je da vlasnici tih kuća nisu bili dio protupartizanskih snaga samo zato što su njihove kuće zauzete”, pojašnjava se u žalbi.

“Franjevcima su rodoljubi i partizani”

Spominje se i da je cjelokupna franjevačka zajednica u Hercegovini duboko uvjerena da njihova subraća nisu pucala na partizane, a posebno se navodi i takvo svjedočenje fra Zlatka Sivrića a radi vjerodostojnije tvrdnje, za njega se podsjeća da je od Predsjednika Republike 1970. odlikovan ‘Ordenom bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem’ jer je u lipnju 1941. izlažući opasnosti svoj život spasio od ustaškog ubijanja na Širokom Brijegu 78 hercegovačkih Srba.

“Franjevcima su rodoljubi svi borci za slobodu u povijesti bilo kojeg naroda, uključujući u to i partizane. Pojam hrvatstva koji isključuje iz svoje prošlosti partizane obično je strančarstvo. Franjevcima je također jasno da se u ratu lako može pogriješiti i zato nikad nisu ni pomislili na vršenje istrage o nečijoj krivici u ovom slučaju. Oni samo hoće utvrditi da njihova subraća sa Širokog Brijega nisu pucala na partizane i da su u tom smislu nevini”, stoji između ostalog u žalbi koja je upućena Vrhovnom sudu u Hrvatskoj.

Sve ostalo je povijest: Vrhovni sud Hrvatske uvažio je žalbu Franjevačkog samostana te odbilo rješenje Okružnog suda u Splitu o zabrani rasparčavanja, oduzimanja i uništenja brošure ‘Široki Brijeg’ jer Vrhovni sud nije uvjeren u kazneno djelo “neprijateljske propagande”. Utvrđeno je da nije stvar suda, u ovom slučaju, utvrđivanje okolnosti stradanja poginulih franjevaca i ispitivanje složenih operacija JA za oslobođenje toga  kraja, kao ni da samo mišljenje pisca u brošuri o svemu navedenom ne može se označiti kao izazivanje uznemirenosti građana.

Krivotvorenje povijesti

“Nikakvo oružje niti ikakve vojne utvrde nisu bile u franjevačkim prostorima. Ivo Josipović očito je čitao samo literaturu jugokomunističkih komesara koji su pisali po narudžbi oblikujući neku novu stvarnost. Izjava bivšeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića o tome da su širokobriješki franjevci bili legitiman cilj vojnih djelovanja jer su bili povezani s ustašama i pružali otpor partizanima u bitkama na kraju Drugog svjetskog rata neistinita je i krivotvorenje povijesti, rekao je fra Miljenko Stojić voditelj Vicepostulature postupka dokazivanja mučeništva 66 hercegovačkih franjevaca.

Podsjetimo, 6. veljače 1945., pripadnici II. proleterske brigade strijeljali su šestoricu fratara zatečenih u župnoj kući u Mostarskom Gracu. Nakon osvajanja samostanom na Širokom Brijegu, 7. veljače 1945., partizani su ubili 12 franjevaca zatečenih u podrumu samostana i protuzrakoplovnom skloništu. Sutradan, 8. veljače, partizanske su postrojbe uhitile skupinu od osam franjevaca koji su se od borbi bili sklonili u samostansku mlinicu.

Zbog čega su širokobriješki franjevci tuženi

Franjevci širokobriješkog samostana, tuženi su zbog teksta pod naslovom ‘Široki Brijeg’, u glasilu ‘Mir i dobro’ provincije hercegovačkih franjevaca, br. 5/71 i to u ovom dijelu:

“1945. je podrezala Brijegu perspektivu i donijela mu agoniju. Crkva je opustošena, 296 puta je udarena topovskom granatom, sa samostana je skinut kućni broj, otučen je natpis na ulazu u samostan; bombardiranjem, požarom i pustošenje uništeno je kulturno blago ovog kraja: arhiv, muzej, velika knjižnica, fizikalni, kemijski i biloški kabinet; ugašeno je 29 života iz ove kuće. To je najteži gubitak jer je nenadoknadiv. Široki Brijeg gubi ime… Osim živih Hercegovaca, Gospi društvo čine mučenici, fratri, koji su nevine žrtve. Njihovi tjelesni ostatci, što nije odnijelo vrijeme i vatra progutala, preneseni su protuavionskog skloništa koje se nalazi u vrtu s desne strane crkve, pod oltar sv. Ante; a tjelesa onih s padina Gornjeg Graca smještena su ispod oltara sv. Franje. Njihova slava naša je obaveza!”.

Reakcija Nevena Sesardića

“Prilično je čudno da netko tko je ne samo pravnik nego i sveučilišni profesor prava iznosi tako rezolutnu tvrdnju o nečijoj krivnji bez navođenja ikakvih dokaza ili upućivanja na relevantne izvore. Slično je 1971. postupio i Okružni sud u Splitu kad je zabranio raspačavanje brošure “Široki Brijeg” koju je izdao tamošnji Franjevački samostan i u kojoj se tvrdilo da su ubijeni franjevci bili nevini. U obrazloženju te zabrane Okružni sud tada također nije naveo nikakve dokaze da su ti svećenici stvarno sudjelovali u oružanim borbama protiv partizana. Međutim, nakon žalbe izdavača brošure sudsko je vijeće Vrhovnog suda Hrvatske (kojem je predsjedavao moj otac, Dražen Sesardić) ukinulo tu zabranu, zaključivši da za nju nije bilo nikakve osnove”, piše u reakciji na Josipovićevu izjavu Neven Sesardić, hrvatski filozof i sin sudca Dražena Sesardića.

Nadalje, on navodi da je nakon kampanje protiv presude Vrhovnog suda Hrvatske 1971., Savezno javno tužiteljstvo pokrenulo zahtjev za zaštitu zakonitosti u kojem se tvrdilo da su se franjevci s oružjem u ruci borili protiv partizana i da je to “notorna, nepobitna činjenica koju ne treba dokazivati”.

“Nevjerojatno zvuči, ali izgleda da i danas ima ljudi, a čak i pravnika, koji se slažu s tim mišljenjem. U ostavštini mog oca nalaze se i njegovi detaljni komentari nekoliko sudskih odluka koje je on napisao držeći se zakona – kako je Josip Broz znao reći – “kao pijan plota” i koje su izazvale političke intervencije s najviših mjesta i kategoričke zahtjeve da se te odluke izmijene. Posebnu važnost tu ima upravo slučaj Širokog Brijega koji je tada prerastao u veliki skandal i koji je bio jedan od razloga zašto je moj otac podnio ostavku na položaj predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske”

On u svojim zapisima pokazuje na zanimljivom primjeru kako pokušaj da dokažete nečiju krivnju može imati suprotan efekt jer će u neočekivanom obratu znatno više teretiti onu drugu stranu.

Informacija koja je ovdje ključna i koja ima najveću težinu jest to što je izravni svjedok tih događaja potvrdio da su neki franjevci bili zarobljeni. Moj otac postavlja odlično pitanje: “Kako to da je on mogao ustanoviti da među zarobljenicima uopće ima mnogo fratara ako su svi oni, kako tvrdi tužilac, zaista izginuli u borbi protiv Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije?”.

I naravno, ne samo da je ubijanje zarobljenika ratni zločin nego je to bilo ratni zločin čak i u ono vrijeme. Ratni zarobljenici nikada nisu “legitiman cilj vojnih djelovanja”. U stavku 2. Ženevske konvencije o tretmanu ratnih zarobljenika iz 1929. godine koja je tada bila na snazi kaže se: “Ratni zarobljenici moraju čitavo vrijeme biti tretirani humano i moraju biti zaštićeni, poglavito od svakog akta nasilja. Mjere odmazde prema njima su zabranjene”.

Komentirajući presudu Okružnog suda u Splitu iz 1971. koja je, poput Josipovića, bez ikakvog dokaza krenula od pretpostavke da ubijeni svećenici nisu bili nevini, moj se otac upitao: “Hoćemo li dopustiti da se, kao u srednjem vijeku, udaraju stigme ili neizbrisivi žigovi sramote na pojedince tako da oni u svim okolnostima i u svakom pogledu moraju uvijek i a priori biti krivci te da za njih, suprotno Ustavu, uvijek vrijedi pretpostavka krivnje, a ne nevinosti?”.

Moj otac je ipak tada dobio podršku i od potpuno neočekivanog mjesta. Predsjednik Vrhovnog suda Srbije mu je pred nekoliko sudaca tog suda rekao da su oni razmotrili odluku koju je donio Vrhovni sud Hrvatske te je izjavio da je on zajedno s kolegijem krivičnog odjela Vrhovnog suda Srbije u cijelosti suglasan s tom odlukom, da je smatra ispravnom i da mog oca ovlašćuje da to priopći na svakom mjestu ako smatra da bi mu to moglo biti od pomoći. Paradoksalno je da je u komunističkoj Jugoslaviji prije pola stoljeća bilo sudaca koji su pokazivali veću brigu za poštovanje fundamentalnih civilizacijskih i pravnih normi nego neki današnji poznati političari i profesori prava.

Znakovito je da unatoč žestokim napadima sa svih strana na presudu Vrhovnog suda iz 1971. koju je potpisao moj otac i u situaciji kad je tadašnji režim vrlo gorljivo tragao za ma kakvim dokazom krivnje ubijenih franjevaca, nije se uspjelo izvući bilo što, što bi u svezi s tim slučajem moglo potkopati presumpciju nevinosti. Taj neuspjeh pokazuje koliko je tanka podloga tada bila za hipotezu da su franjevci poginuli u oružanoj borbi protiv partizana. Izgleda mi da je ta hipoteza i do danas ostala nedokazana”, zaključuje, između ostalog, Sesardić.

Piše: V. Herceg, [email protected]

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

error: Content is protected !!