INTERVJU Faruk Hadžić: ‘Dolazi’ nam novih 80 tisuća umirovljenika

Više je nažalost problema, koji su međusobno povezani i teško da se mogu pojedinačno promatrati. Međutim, najveći problem trenutno je iseljavanje stanovništva. Mi ne radimo apsolutno ništa da zaustavimo ili usporimo iseljavanje. Jeste li vidjeli neku izvanrednu konferenciju za medije nositelje vlasti nakon što je objavljeno da je blizu 180 tisuća osoba u posljednjih pet godina otišlo iz BiH. To je pet posto populacije!, kaže Hadžić

MOSTAR – Makroekonomski analitičar Faruk Hadžić jedan je od mlađih ekonomista u Bosni i Hercegovini koji skoro na dnevnoj bazi preko društvenih mreža radi analize ekonomskog stanja u državi. Nebrojene su analize oko negativnih efekata povećanja trošarina, katastrofe koja će uslijediti ukoliko “skoči” stopa PDV-a, ogromnih nameta koje država uzima i poslodavcima i radnicima, glomazne birokracije… Za Dnevni list govori o najvećim problemima, mogućim rješenjima i budućnosti ove zemlje.

Nesporno je kako u BiH postoje priznati ekonomski stručnjaci, ali Vi ste jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji gotovo svakodnevno preko društvenih mreža ponekad jako komplicirani ekonomski sustav i pojmove približavate običnim smrtnicima. Zbog čega je to tako i što je Vas nagnalo da na ovaj način komunicirate s stanovništvom?

– Mnoge stvari u državi nisu uopće komplicirane, ali su predstavljene kao takve. To radi upravo politika, a ne struka. Dio struke se izmakao iz javnog prostora, zaključao se u urede, ne želi se javno eksponirati, kao da ovi svi problemi koje imamo, njih ne dotiču. Rijetki su koji javno pričaju, javnost dobro zna i prepoznaje takve osobe. Osobno pokušavam kroz svoje djelovanje, kroz analize, komentare i komuniciranje putem društvenih mreža i medija da skrenem pažnju na naše svakodnevne probleme, pri tome nudeći prijedloge rješenja. Možda se kroz diskusiju dođe do još boljih rješenja, ali važno je da se razgovara i na argumentiran način rasprave. U tom kontekstu, pokušavam mnoge komplicirane stvari približiti običnim ljudima, upravo u onom području koje mene najviše zanima i za što sam se školovao, a to je makroekonomija. Zajedno sa kolegom Dinom Hadžialićem, nedavno sam objavio i knjigu Nova ekonomska politika, gdje smo ponudili koncept razvoja i pokretanja ekonomije BiH kroz primjenu makroekonomskih politika. Ciljano smo je pisali da je svaki čovjek može razumjeti, da nije udžbeničkog tipa, ali da se jasno mogu prepoznati ekonomski postulati na kojim su razmišljanja nastala.

Bilo bi suviše neozbiljno pitanje koja je rak-rana bh. društva i ekonomije, jer koliko ih ima možemo popuniti tone i tone novinskog papira, ali možete li u najkraćim crtama ipak čitateljima kazati što je ono najgore u lošem kada govorimo o bh. gospodarstvu?

– Više je nažalost problema, koji su međusobno povezani i teško da se mogu pojedinačno promatrati. Međutim, najveći problem trenutno je iseljavanje stanovništva. Mnogi kažu, pa to je problem svih zemalja u regiji. Možda, ali mi ne radimo apsolutno ništa na zaustavljanju ili usporavanju iseljavanja. Jeste li vidjeli neku izvanrednu konferenciju za medije nositelje vlasti nakon što je objavljeno da je blizu 180 tisuća osoba u posljednjih pet godina otišlo iz BiH. To je pet posto populacije! Odlaze i jedni i drugi i treći i ostali. Ljudi više ne žele slušati priče o lažnim problemima i nebitnim temama za svakodnevni život. Zbog toga odlaze, ne samo nezaposleni, nego i osobe koje imaju dobre poslove i plaće za naše uvjete. Ukoliko tome još dodamo da imamo negativni prirodni priraštaj, stopu nezaposlenosti koja je oko 20 posto ili registriranu koja je oko 35 posto, te dolazak oko 80 tisuća novih umirovljenika u narednih pet, šest godina, sve je jasno što nas čeka.

Ukoliko je vjerovati Disraelijevim riječima u svijetu postoje tri laži – laž, besramna laž i statistika. Upravo naše vlasti na sve moguće načine friziraju i šminkaju podatke kako bi zemlju pokazali uspješnijom nego što ona to jeste. Kome je u današnjem globalnom, digitalnom svijetu to uopće interes i politika? Gdje nas o vodi?

Makroekonomski analitičar Faruk Hadžić

Mi nemamo nikakvih dugoročnih strateških ciljeva. Što nam je dugoročni ekonomski cilj? Je li to da želimo postati država visokog dohotka? Ukoliko jeste, onda kad smo postavili cilj, trebamo trasirati put kako do tog cilja doći, putem mjera i politika. Imamo li mi to? Mislim kako ne. Ne može cilj biti, zapošljavanje toliko i toliko ljudi. To može biti jedna od mjera. Isto važi i za prosječnu plaću. Što nam znači što smo dostigli prosječnu platu od 900 maraka, ako 400 tisuća radnika ili 48 posto svih zaposlenih u državi ima 600 maraka prosječnu plaću? Što nam znači da imamo tri posto ekonomski rast kada je rast ispod šest posto stagnacija i zaostajanje. Što nam znači da u postotku imamo veći rast izvoza od uvoza, kada nam je apsolutno uvoz više rastao, a time i deficit. Što nam znači da se kaže kako nam je dug smanjen 100 milijuna maraka, kada je porastao po glavi stanovnika zbog iseljavanja? Puno je primjera gdje se različitim prikazivanjem statističkih makinacijama pokušava prikazati stanje ovakvim kakvo nije. A građani neka pogledaju u svoje novčanike, pa neka vide žive li bolje, isto ili lošije.

Moje skromno mišljenje, ali i mnogih stručnih ljudi jeste kako jedna od polaznih točaka svekolikog oporavka zemlje (moralnog, političkog, ekonomskog…) mora biti obrazovanje. Nažalost, podaci iz Popisa stanovništva 2013. pokazuju kako nam je gotovo tri posto stanovništva nepismeno, a gotovo 40 posto informatički nepismeno. Što se jedna takva zemlja uopće može nadati u nemilosrdnoj globalizaciji? Svijet izlazi iz treće i ide u četvrtu industrijsku revoluciju, BiH nije napravila pedlja iz druge.

– Jako puno zaostajemo za razvijenim svijetom. U svijetu je važnije imati znanje od diplome. Kod nas je obrnuto – važnije je imati diplomu od znanja. Pogledajte samo koliko imamo raznih privatnih obrazovnih institucija, koje su ustvari samo tiskare diploma. Kako ne bi bilo zabune, imamo i jako kvalitetne privatne visokoškolske ustanove. Ljudi danas za kratko vrijeme dođu do diplome, te uz političku pomoć budu postavljeni na odgovorne funkcije u državi odakle upravljaju procesima. Zar mislite kako je njima važno što mi zaostajemo za drugim zemljama? One osobe, koje imaju znanje, stručne su, kada vide tko je preko noći negdje osvanuo na nekom mjestu, a sa njim studirao, zna njegove sposobnosti, samo još brže donesu odluku da idu vani. Danas je budućnost u informacijskim tehnologijama. Jeste li negdje čuli neki plan, da se napravi strategija, razgovara sa našim IT stručnjacima, što predlažu da se u BiH naprave tehnološki parkovi, koji će privući svjetske kompanije, zaposliti domaće stručnjake, vratiti one naše ljude koji su otišli vani, napraviti stimulativni ambijent, uložiti stotine milijuna maraka u IT infrastrukturu i sl. To je sektor koji može snažno povući ekonomiju naprijed. Pogledajte Irsku. Mala je zemlja poput nas. Je li se u Irsku doseljava ili iseljava stanovništvo? Mi gledamo kako ćemo samo nešto otežati. Dižemo milijarde maraka kredita za navodnu cestogradnju, iako godišnje od trošarina na gorivo prikupimo 1,1 milijardu maraka, koje završe u proračunima. Tko će se vozati tim cestama i tko će vraćati te kredite, kad ljudi odoše? Sve dok se ne napravi domoljubni blok sa strukom, pameti ove države što je ostale, sa intelektualcima, a ne podobnim diplomama, teško da ćemo doći do napretka.

Gotovo da i nema relevantnijeg međunarodnog istraživanja po kojem ne kupimo prašinu sa samog europskog pa i svjetskog dna. Zemlje koje su nam uvijek gledale u leđa, sada su ispred nas. Međutim, situacija ide na gore ili u najboljem slučaju stagnira. Kako izaći iz vrzinog kola?

– Rješenja postoje, međutim mi uvijek odabiremo pogrešan put, ili ponovno pokušavamo raditi što smo već probali i nadamo se drugačijem ishodu. To je razlog zbog čega stagniramo. Kada se jedna zemlja nalazi u ekonomskoj krizi, a mi još uvijek nismo izašli iz krize, onda se znaju mjere kako pokrenuti ekonomiju. Ukoliko imate kao zemlja nisku razinu potrošnje, onda trebate tu potrošnju osloboditi i dati ljudima više novca da troše, a to je moguće kroz smanjenje poreza. Međutim, mi radimo suprotno – povećavamo poreze, uvodimo nove trošarine, opteretili smo neto plaću sa 70 posto doprinosa, potrošnju sa 27 posto (17 posto PDV i 10 posto trošarine), imamo 3.400 parafiskalnih nameta itd. Što bi se dogodilo da sada ukinemo porez na dohodak do 600 maraka u perspektivi do 1.000 maraka, smanjimo doprinose i dio tog smanjenja ide na povećanje minimalnih plaća radnika, ukinemo i smanjimo ovaj ogromni broj parafiskalnih nameta? Oko 400 tisuća osoba u BiH radi u tzv. “realnom sektoru” za prosječnu plaću od 600 maraka. Što bi bilo kada bi ove osobe dobile kroz smanjenje poreza veću platu od samo 50 maraka ili zašto ne 100 maraka? Došlo bi snažnog rasta potrošnje, koja bi vodila rastu potražnje, a ona dalje rastu proizvodnje i na kraju ponude. Što više ljudi troše, više država dobiva nazad kroz PDV. To je recept kako pokrenuti ekonomiju.

Nezaposlenost u BiH se uspoređuje s onom u Džibutiju ili Kongu, službeno nam je 16,5 posto stanovništva ispod granice siromaštva, kupovna moć bh. građanina iznosi 32 posto europskog prosjeka, ukupna zaduženost po stanovniku u BiH iznosi 3.214 maraka, po “Lakoći poslovanja” i “Indeksu konkurentnosti” BiH je najgore rangirana u Europi, sveučilišta nam ne mogu niti doći do listi… Može li gore? I što je to gore?

– Upravo zbog zastoja na provođenju ključnih reformi imamo situaciju poput ove. Posljednji izvještaj o “Lakoći poslovanja” pokazao je da smo dodatno nazadovali po proceduri registracije tvrtke, tako smo sada 183. mjesto od 190. promatranih država. Znači možemo još gore. Prosto je nevjerojatno da u vremenu interneta i informacijskih tehnologija, nama treba u prosjeku 80 dana za registraciju tvrtke zbog papirologije, kopiranja i ovjeravanja dokumenata, raznih “provjera” isl. To se može sve povezati kroz jedan informacijski sustav da vi možete podnijeti online zahtjev za registraciju tvrtke, te kroz uvezan sustav, bez kopiranja dokumentacije, ovjeravanja, vremenskog čekanja, tvrtku registrirate za nekoliko dana. Isto se može uraditi i za dobivanje građevinskih dozvola, zatvaranje tvrtki isl. To nas može podići na ljestvicama, a to je onda signal i investitorima. Zaduženost je nažalost po glavi stanovnika mnogo veća, zbog iseljavanja. Nedavno sam računao da je ona prešla granicu od četiri tisuće maraka, jer dug ne vraćaju oni koji su otišli, već oni koji su ostali. Nedavno sam objavio analizu kako će nam trebati 24 godine da stignemo Hrvatsku, ako ona stoji u mjestu, a mi dugoročno rastemo četiri posto godišnje. Tko će to čekati? Zato ljudi odoše, jer evo za posljednje četiri godine, ništa se pozitivno nije dogodilo.

Europi, SAD-u pa samim time cijelom svijetu prijeti nova recesija, ili kako to reče čelnica MMF-a “ekonomska oluja”. Ima li BiH dovoljno kišobrana i kabanica da se koliko-toliko zaštiti? Ili će nam možebitna recesija značiti i svojevrsni kraj?

– Mislim kako naše vlasti apsolutno ne razmišljaju o tome. Naše državne agencije koje bi trebale pratiti kretanja u svijetu, rade puko statističko izvještavanje, vrlo često kontradiktorno od institucije do institucije. Rijetki su iz struke i akademske zajednice koji to prate, ali se ne oglašavaju, jer ne vide svrhu toga. Pitanje je jesmo li mi ikada i izašli iz krize i što bi nova kriza uopće značila? Razmislite i ovome. SAD je na vrhuncu Velike depresije (1929-1933) imala stopu nezaposlenosti od 25 posto. U SAD-u kada spomenete samo pojam “Velike depresije”, ledi im se krv u žilama. Kod nas je trenutno nezaposlenost oko 20 posto (Anketa o radnoj snazi) ili 35 posto (Registrirana stopa nezaposlenosti) a naša vlast se hvali takvim statističkim podatkom, a u rangu smo SAD-a 1929.! Ukoliko se nova recesija, ako do nje dođe, aktivno prenese i na BiH, naše vlasti će uraditi ono što jedino znaju, a to je podići neki novi kredit od MMF-a, jer za očekivati je kako će doći do usporavanja izvoza, zbog pada inozemne potražnje, a time do pada ekonomske aktivnosti i u BiH. Nama je svake godine kazna i stagnacija ako nemamo ekonomski rast od šest posto. Ukoliko uđemo statističku recesiju, onda će to dovesti do još masovnijeg iseljavanja stanovništva.

Jasno je da nitko normalan, bez obzira na komparativne prednosti BiH, u ovakvu zemlju neće uložiti niti feninga. Međutim, je li se realno nadati da se bar u nekom srednjoročnom razdoblju stvari mogu preokrenuti?

– BiH ima zaista puno potencijala i može postati ekonomsko čudo. Međutim, vidite da su svakodnevne teme u medijima, teme poput broja zastava i mjesta gdje će biti postavljene, te kako popuniti i tko će sjediti u Domovima naroda, te pozivi na domoljubna ujedinjena jednih, drugih, trećih i ostalih zbog nekih opasnosti. To je i odgovor zbog čega nema ovdje investicija i zbog čega niko ne ulaže novac. Ima mnogo sigurnijih mjesta gdje se umjesto ovih tema govori o dugoročnom planiranju potreba za radnom snagom, ekonomskom rastu, inovacijama, tehnološkom napretku isl.

Poznati grafiti u jednom od bh. gradova glasio je: “Samo četiri milijuna ljudi imaju tu sreću da žive u BiH… Ostali nemaju tu sreću, ali imaju sve ostalo…”. Ali više nismo niti blizu četiri milijuna, nego smo tek oko 2,7 milijuna stanovnika. Odavde uz ljude polako počinju bježati i životinje. Što masovno iseljavanje znači za eventualni gospodarski oporavak, odnosno hoće li ga imati tko pokrenuti u zemlji uhljeba i umirovljenika?

– Prethodno sam spomenuo da je iseljavanje problem broj jedan za BiH. Odlaze svi i to masovno. Demografske tendencije su nam takve, da godišnje imamo negativni prirodni priraštaj od sedam tisuća osoba. Umiremo, a ne rađamo se. Za četiri godine mandata vlasti, to je jedan grad od oko 30 tisuća stanovnika. Imamo jako staro stanovništvo. U narednih pet ili šest godina, u sustav ulazi novih 80 tisuća umirovljenika. Mi smo već trebali imati plan kako osigurati mirovine za njih, međutim o tome se ne razmišlja. Mladi i osobe srednje dobi napuštaju BiH. To je najgora kombinacija koja nam se može desiti. Kolega i prijatelj Adnan Fehratbegović o tome godinama piše i upozorava na posljedice. U ekonomskom smislu, s obzirom kako nismo proveli reforme koje smo radi nas samih morali, imat ćemo veliki pritisak na ovo malo ljudi što radi. Vidjeli ste nedavno u analizi koju sam objavio da država od 1.013 maraka bruto plaće, radniku kroz izravno i neizravno oporezivanje uzme oko 550 maraka. Bojim se da će se to povećati, jer kada bude nedostajalo novca za mirovine i druge socijalne kategorije, rješenje će se pronaći ili u zaduženju, ili u podizanju novih poreza. Već sada se ozbiljno priča o povećanju stope PDV-a na 19 posto. Zagovornici ovog pristupa kažu kako potrošnja nije dovoljno opterećena. Ne znam na osnovu čega su to zaključili. To će biti jedan od posljednjih, ako ne i posljednji klin. Pa nove trošarine su imale efekt kao da je PDV povećan za jedan posto. Broj zaposlenih u administraciji je poseban problem. Procjene su da izravno u administraciji radi 100 tisuća osoba. Evo neka je ispravan podatak iz popisa. Približno nas, po popisu u državi ima koliko je stanovnika Berlina. Je li vi mislite da Berlin ima 100 tisuća zaposlenih osoba u administraciji?

Poznato je kako su poslodavci dugi niz godina znali reći – Ako nećeš ti, ima tko hoće… Međutim više nema, jer se u BiH se nikada nije shvatilo da su ljudi najveći kapital. Koliku ulogu u iseljavanju imaju poslodavci? I postoji li i gram mogućnosti kako je BiH nekome zanimljiva pa da uvozi radnu snagu?

– To su bile često situacije. Međutim, u pojedinim sektorima više nema radnika, većina je napustila državu. Nije samo u pitanju odlazak radnika, nego se i cijele tvrtke sele, poput prijevozničkih u Sloveniju. Prođe život čekajući da naša vlast nešto uradi. Međutim, kada je u pitanju plaća radnika, država je tu mogla i morala napraviti do sada prvi korak, za koje poslodavci ne bi imali utjecaja. Primjerice, vidjeli smo situaciju radnika iz realnog sektora i njegovu neto plaću od 600 maraka. Na tu plaću se plaćaju doprinosi od 413 maraka. Zašto država nije smanjila doprinose za 150 maraka i da zakonom kaže 50 maraka od ovog iznosa ide ušteda poslodavcu, a 100 maraka povećanje plaće radniku. Radnik bi u ovom slučaju imao plaću 700 maraka, doprinosi bi bili 263 marke, a poslodavca bi radnik koštao sada, umjesto 1.013 maraka, 963 marke. Poslodavac ima niže troškove, postaje konkurentniji, radnik ima više novca, koje će trošiti, raste potrošnja, koja će se znatno multiplicirati, tako da će država kroz PDV, uzeti više od 150 maraka po radniku, zbog velikog rasta potrošnje. Fondovi ne bi bili ugroženi, jer bi se smanjenje doprinosa osjetilo samo u tzv. “realnom sektoru” u kratkom roku, a u javnom bi bio neutralan efekt. To se može nadomjestiti ulaskom više ljudi u sustavu, reprogramiranjem entitetskih dugova i porastom prikupljenog PDV-a koji će uslijediti. Kako ne bi bilo zabune, ima poslodavaca, koji zaista ne mogu zbog visokih nameta dati bolje plaće radnicima, a ima i onih koji mogu, ali ne žele.

Je li jedino svjetlo na kraju tunela Europska unija, iako je upitno žele li bh. političari uopće ići tim putom ali i želi li Unija u svom društvu “lošu balkansku djecu”?

– Nama je kao državi strateški cilj EU. Međutim, mi za Hrvatskom zaostajemo 24 godine, a da ne spominjemo druge mnogo razvijene zemlje EU. Ono što bi mi trebali raditi jeste da mi sami primjenjujemo dobre standarde i mjere iz EU radi nas samih, razvijamo ekonomiju, političari pošalju pozitivnu poruku svaki dan kako je moguća suradnja za dobrobit svih, a ne samo da su nasmijani kad formiraju Dom naroda i kada su sebi osigurali još četiri godine na vlasti. Što bi nas EU primila ovakve? Pa mi se ne možemo međusobno dogovoriti oko običnih stvari. Kako mislimo takvi da se dogovaramo sa EU?

Razgovarao: Dragan Bradvica,[email protected]

error: Content is protected !!