INTERVJU Gradimir Gojer: Afirmiranje plemenitosti, humaniteta i ljudskosti

Liberalni kapitalizam nametnuo je nekulturu umjesto kulture. Rijaliti programi su izraz njihovog udara na gledateljstvo. Toj lažnoj i nakaznoj slici i iluziji neprosvjećena većina podliježe. Zato je potrebno i dokumentarnim teatrom osvijestiti gledatelje da postoje ljudi koji su svojim primjerom već potvrdili da se uvjek može suprotstaviti svakom autoritetu koji zloupotrebljava svoju moć

Gradimir Gojer, akademik Academije Balakanica Europeane iz Bukurešta, koja je osnovana 2018. godine pod sloganom „Balkan je srce Europe“, je ličnost koja je svojim polivalentnim djelovanjem prije svega na polju teatarske umjetnosti, spisateljske akcionosti vezane za poeziju i društvenog angažmana kao vehementnog intelektualca, koji se bori za slobodu pisane riječi i demokratizaciju društva, nedavno je na sceni En Face sarajevskog Narodnog pozorišta počeo da radi na predstavi „Sedam dana kasnije“. Inspirativni senz, ovaj veoma plodni i strasni umjetnik, pronašao je u knjizi „ Dobri ljudi u vremenu zla“ autorice Svetalne Broz.

Senzibiliran sudbinama ljudi iz ove knjige, koji su u kataklizmičnom vremenu posljednjeg ratnog pustošenja, izlažući se životnoj opasnosti pružali ruku ugroženim, pružali ruku spasa, Gojer je praktično nastavio produbljivanje svoje prve insecenacije ovog djela, pronalazeći neistražene nove slojeve koje knjiga krije. Razgovor sa akademikom Gojerom otkrio nam je ne samo niz detalja o odnosu prema izvornom tekstu za scenario nego i njegova promišljanja o aktuelnom društvenom trenutku u našoj zemlji.

Što vas je suštinski ponukalo da se opredjelite za adaptaciju dijelova teksta iz knjige „Dobri ljudi u vremenu“ zlaautorice Svetlane Broz?

-Činjejenica da netko nađe toliko blistavih svjedočenja o dobroti i temeljnoj ljudskosti u vremenu zla, obvezala bi svakog odgovornog stvaraoca da joj i u mediju kojim se bavi nađe tvorački adekvat. Osim humanističkog ova tema situirana u BiH u vrijeme dvostruke agresije ima i dimenziju zajedništva, jer svjedočenja o pomoći pripadnika jedne etničke grupe nekome tko je pripadao drugoj etničkoj grupi (uvijek politički projiciranoj kao neprijateljskoj) i bio ugrožen, dokazuju da je velika politička laž tvrdnja da je u BiH vijekovima trajala međuetnička mržnja koja je samo čekala priliku da se kruniše ratom.

Naravno, privukao me je i svakodnevni angažman Svetlane Broz u suprotstavljanju silama mraka i trendu opće fašizacije.

Prije tri godine ste prvi put adaptirali djelove iz knjige Svetlane Broz „Dobri ljudi u vremenu zla“ i napravili istoimenu pozorišnu predstavu. Zašto ste se ponovo vratili ovoj temi?

-Svetlana Broz zabilježila je u svojoj knjizi devedeset, a ja sam za svoju prvu teatarsku inscenaciju odabrao tek devet ispovjesnih sudbi. U ovoj predstavi bit će sasvim druga svjedočenja, imat će drugačiju dramaturšku orkestraciju, a sada radim predstavu s nekim glumcima koji svojom izvrsnošću nisu ranije ulazili u procese moje poetike (Dino Sarija, Amina Begović, Belma Salkunić). Radio sam s Medihom Musliović, Minkom Muftić i Riadom Ljutovićem, ali u stilski drugačije poziconiranim projektima. Pipam po mraku, puno toga mi je novog i nepoznatog i u tekstu i u habitu glumaca. Elem, ovo će biti posve nova predstava, poglavito u estetskom smislu! 

Prisustvujući izvedbama predstave Dobri ljudi u vremenu zla uvjerio sam se da emotivni snažni naboj proze Svetlane Broz ne samo da animira publiku, već gledalište drži u konstanom stanju povišene temperature i neke vrste emotivnog transa. Pokušaću i u ovoj predstavi razvijati i emotivne i cerebralno-razumske valere kojima smo u predstavi Dobri ljudi u vremenu zla dopirali do srca i uma brojne publike Mostara, Tuzle, Kaknja, Sarajeva, Strumice, Baškog polja…

Zbog čega danas nedostaju ovakvi i slični tekstovi u kojima se afirmiraju ljudske vrijednosti, humanizam, osjećaj za ugrožene, pružanje ruke onome kome je neophodna? Koji je razlog da se autori gotovo izbjegavaju baviti ovakvim nedostajućim temama, bježeći od stvarnosti i tražeći spas u iluzijama.

-Liberalni kapitalizam nametnuo je nekulturu umjesto kulture. Rijaliti programi su izraz njihovog udara na gledateljstvo. Toj lažnoj i nakaznoj slici i iluziji neprosvjećena većina podliježe. Zato je potrebno i dokumentarnim teatrom osvijestiti gledatelje da postoje ljudi koji su svojim primjerom već potvrdili da se uvjek može suprotstaviti svakom autoritetu koji zloupotrebljava svoju moć. Pothvati poput Sedam dana kasnije imaju gotovo prometejski značaj u moru laži i licemjerja.

Očito je da u predstavi tražite povisilicu u rimama Sarajlića. Koliko su oba teksta tematski komaptibilna i šta postižete njihovim učvoravanjem?

-Izet Sarajlić svojom briljantnom Sarajevskom ratnom zbirkom idealno ulazi u ritam moje postavke. A i inače Sarajlić je volio Brozovu i napisao je briljantan predgovor trećem izdanju ove knjige, koji smo odramili i igramo ga u predstavi. Sarajlić i Brozova itekako su kompatibilni…Dapače!“

Koliko ovaj tekst govori o samoj Svetlani Broz, koja je gonjena plemenitom nakanom tražila slučajeve gdje su ličnosti potvrđivale prije svega humanitet i ljudsko dostojanstvo? Da li u suštini svi oni zajedno, koje je tragalačkim nervom, uporno i sa puno energije otkrivala, pokazujući da svijetli primjeri potvrđuju kako nikad sve nije izgubljeno,  govore o njoj?

-Svetlana Broz je i prije pisanja i izdavanja ove knjige iskazivala neobičnu hrabrost, a njen rad na kardiologiji VMA spasio je na stotine pacijenata, pa je knjiga „Dobri ljudi u vremenu zla“  književno uobličena potvrda da se radi o našoj Jovanki  Orleanki. Ove godine navršilo se dvadeset godina od objavljivanja prvog izdanja ove knjige čije će poruke uvijek biti aktualne, a Brozova za to vrijeme, živjeći u Sarajevu, kontinuirano vodi borbu za prave vrijednosti.

Vraćate se ovim projektom u Narodno pozorište Sarajevo, u kuću na čijem ste čelu bili osam godina i u njenu Kroniku ugradili puno svog poslanja. Kakav je osjećaj raditi u prostoru za koji ste nekad stvarali velike projekte i nastojali da to bude elitna kulturna ustanova – reprezentant bih kulture?

-Vraćam se na scenu En face koju sam utemeljio, odgovornost mi je velika. Međutim, drugačije je ono kazalište koje sam ostavio, Kuća na Obali… Tužan sam više nego sjetan.

Prošla je četvrtina stojleća od posljednje ratne katalikzme. Sudeći po onome što se danas dešava u našem društvu ne bi se moglo reći da su strasti splasnule, posebno one za dominacijom i prekrajanjem unutarnjih prostora definiranim entitetima, pa i vanjskih granica. Ipak, dominantnije od toga je kontinuirana agresivna pojava neofašizma. Odakle se generira neofašizm i koji  je cilj takve politike?

Gojer Gradimir

-To je najkompleksnije pitanje ne samo ovog intervjua već cjelokupne bh. stvarnosti. Tzv. liberalni kapitalizam pokorio je, uništio je, zatro je svaki vid ozbiljne, dignitetne kulture. Već godinama ova država BiH koju su njeni čelnici, a ustvari uništitelji, davno predali u ruke njenim din dušmanima  iz redova vrhuške neoliberalnog kapitalizma ne izdvaja niti minimalnu crkavicu za kulturu. Da imaju trunku morala i odgovornosti svi ministri, od ministra civilnih poslova u Vijeću ministara BiH do brojnih (i ne znam im broja ministara kulture) podnijeli bi davno ostavke. A  evo i zašto. BiH osim nešto malo namjenske i prehrambene industrije nema snažnijeg izvoznog artikla od kulture. Stidio bih se da danas obnašam dužnost ministra na bilo kojoj razini. Jer, tako uništiti svekolike kulturne kapacitete, tako malo ulagati u kulturnu produkciju je državni zločin! Tu, u neulaganju u kulturu i obrazovanje leže korijeni gajenog (!!!) primitivizma, a on je prolog i predvorje fašizma!

U referentnim listovima Hrvatske, Srbije i BiH kolumnisti su uglavnom ljudi koji su odani vlastima, jer su redakcije zavisne od stranaka. Intelektualci u većini slučajeva pišu naručene tekstove i time još više guraju region u mračnu povijest. Ni ljevica nije homogenizirana po osnovnim pitanjima. Kako i gdje naći izlaz iz takvog stanja?

-Izlaza nema, mediji su kupljeni, na lokalnom ali i na širem makro planu. Fašizam je sredstvo neoliberalizma i varaju se svi koji misle da će fašizam zaobići i jednu zemlju gdje caruju neoliberali. Treba se, što bi mudri Držić rekao staviti u pamet i pripremati se za treći svjetski rat. Nemojte nikad više vjerovati u onu, sad već doskočicu da za rat treba dvoje. Prestravljen sam onim što se na globalnom, ali i na našem mikro planu sprema.

Da li smatrate da bi pobjeda demokratskih stranaka u susjednim zemljama, Srbiji i Hrvatskoj uticala na političke događaje u BiH, što znači da se sve uvozi, ili  postoje unutarnje snage koje su nezavisne od vanjskih faktora? Gdje je u svemu tome međunarodna zajednica? Koliko ona pokazuje efikasnost da se stanje barem donekle poboljša?

-Pobjeda demokratskih snaga u Srbiji i Hrvatskoj imala bi neznatan i nebitan učinak na situaciju u BiH. Ovdje se glasači kupuju za male količine šećera, kave i brašna… Šta očekivati od takvog populusa? Narod je jeftina roba, a tek mediji!?

Ne znam šta uopće znači danas kod nas pojam međunarodna zajednica, ali ono stranaca što kod nas zarađuje veliki novac ne radi svoj posao, to je evidentno. Međunarodne institucije koje se bave BiH četvrt vijeka treniraju demokraciju u BiH u nemogućim okolnostima (omeđenim etničkim, a ne građanskim Ustavom BiH, napisanim u Dejtonu, SAD), i čude se nedostatku rezultata. Oni pametniji sugurno su svijesni da je permanentna nestabilnost BiH zapravo cilj njihovih nalagodavaca.

Piše: Zlatko Serdarević,[email protected]                           

error: Content is protected !!