INTERVJU Jagoda Buić: Sarajevo je od mog djetinjstva bilo uvijek izvor radosti

„Zadovoljstvo nam je pozvati Vas na otvaranje izložbe skulptura i crteža Jagode Buić, povodom prijema umjetnice u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Pridružite nam se u utorak, 5.ožujka, u 19:00 u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine.“

Ovaj poziv s radošću smo primili posljednjih dana veljače i poželjeli da još jednom porazgovaramo s našom umjetnicom koja je toliko puta riječju i djelom potvrdila svoju naklonost gradu Sarajevu.Jagoda Buić odazvala se našem pozivu.

Prije svega, čestitamo na prijemu u ANUBiH.Što Vam , uz mnoštvo drugih koje ste primili, znači to priznanje?

Hvala na čestitci. To je naravno velika čast, ali ja je doživljavam više kao priznanje mojoj ljubavi prema Sarajevu nego prema mome djelu. Ne znam čime sam zaslužila, ali znam da je Sarajevo od mog djetinjstva bilo uvijek izvor svake radosti.

Kada već spominjemo i druga priznanja, spomenite ona koja su Vam posebno draga.

Sva priznanja su bar za mene bila neočekivana, u svakom slučaju potvrđivala su moje nesigurnosti i otvarala puteve kojima se nisam nadala. Uvijek je to bilo više iznenađenje nego taština. To je dugačak niz, uviđam sada kroz vaše pitanje, pa ću vam reći da je prva bila počasna nagrada Bečke akademije za najbolji diplomski rad, zatim Grand prix Itamaraty Biennalea u Sao Paolu za što kažu da je ravno Nobelu u umjetnosti, kasnije i Herderova nagrada i Zlatna medalja Picasso od strane UNESCO-a, itd.  Mene su te nagrade najviše veselile radi mojih roditelja koji su izdržali vremena koja su bila teška, gubitak sina i to mi se činilo kao moj svojevrsni način da im nadomjestim tu prazninu i pokušam ih ispuniti ponosom. To je sve što sam im mogla dati.

Vaš prijem u Akademiju bit će praćen izložbom koju ćete prirediti u Umjetničkoj galeriji BiH.Koja, kakva djela ćete izložiti, iz kojeg ciklusa?

Ovu izložbu posvećujem mom i našem velikom prijatelju, nezaboravnom Predragu Matvejeviću koji je na umu i u svom velikom srcu uvijek nosio Sarajevo i njegovu sudbinu. Nakon moje velike retrospektivne izložbe u Umjetničkoj galeriji BiH koju je ostvario ravnatelj Strajo Krsmanović, ovo je opet po njegovoj ideji, mala prigodna izložba dosad nepoznatih gvaševa i skica kostima za predstavu „Dundo Maroje“ Marina Držića. Pa kada smo već na moru, biti će popraćeno i jednim dijelom moje serije imaginarnih starinskih željeznih brodova.

 Postoji posebni afinitet između Vas i grada na Miljacki… Kako se on razvijao,  koliko puta ste već boravili i izlagali u Sarajevu, čime Vas je ono osvojilo?

Moja veza sa Sarajevom je oduvijek! Prvi miris snijega i jelovih cjepanica u starinskim pećima doživjela sam na Jahorini, gdje sam kao dijete prije Drugog svjetskog rata provodila idilične zime. Čak sam puno godina kasnije priredila i izložbu u čast zimske Olimpijade. Doživjela sam Sarajevo i njegove sokake na najljepši mogući način. Moja mama je na skijanju (a što će drugo jedna Splićanka) slomila nogu. Bila je prevezena u vojnu bolnicu čiji ravnatelj je bio dr.Dinko Cvjetanović, kasnije osobni liječnik Hailea Sellasija. On mi je dao na raspolaganje Cigu, simpatičnog vojnika koji se rado nazivao ličnim ađutantom šefa, kojemu je to dobro došlo, a pogotovo meni koja sam na romantičnim saonicama, zavijena u ćebe, vrludala sarajevskim ulicama i upoznavala taj divan grad. Moju vezu sa Sarajevom obilježilo je i veliko prijateljstvo moje obitelji sa obitelji Despić, kod kojih smo odlazili ljeti. Tamo su se jahali arapski konji, a meni su zbog sigurnosti dali jednu staru kobilu. Šumili su šadrvani, hladno piće se hladilo u rječici koja je tekla ispod kuće. Iva Despić bila je poznata kiparica, profesorica kiparstva kraljice Marije Karađorđević, koja je portretirala cijelu moju familiju od čega je ostao samo jedan moj mali portret koji se pronašao u muzeju u Tuzli – ja sa 9 godina i obaveznom mašnom u kosi. Na njihovom imanju bilo je puno kućne čeljadi kao u svakoj begovskoj kući, a osobito djevojčica koje su prale fildžane, a moj životni san bio je obući dimije i vezati onu maramu oko pletenica – što mi je i uspjelo, dok je moj brat sa Batom Despićem jahao konje. To je bio svijet za sebe, sjećam se u njihovoj sarajevskoj kući (koja je danas Muzej grada Sarajeva) – na minderu sjedila je majka Ace Despića, hijerarhijski nepomično. Svi su ulazili tiho, ljubili joj mekanu ruku, pojeli slatko, popili kavu i isto tako tiho odlazili. Sjećanje na dostojanstvo tog života pratilo me kroz ovaj naš drukčiji i buran život. Šeher Sarajevo. Sa 9 godina već sam se kladila na konjskim utrkama, kao gošća tadašnjeg sarajevskog bana  – i okladu dobila. Ja sam već i u djetinjstvu dakle imala usku vezu sa Sarajevom i sarajevskim obiteljima kao što su bili Besarovići, prijatelji mog oca itd.  Nastavilo se u mom izuzetnom prijateljevanju i suradnji sa grupom najboljih arhitekata, u prvom redu Zlatko Ugljen, Braco Fincl i arhitekt Štraus. Mnoga djela iz te radosne i plodne suradnje nestala su u ovom ratu – ali ne i prijateljstvo. Među tim izuzetnim ljudima imala sam sreću sprijateljiti se sa legendarnim Zlatkom Dizdarevićem koji je svojom hrabrošću među ruševinama održao Sarajevsko Oslobođenje, a sada je svojim perom najveći komentator i svjetski priznat poznavalac situacije na Bliskom Istoku. 

 Osobito su Vas potresla ratna zbivanja u glavnom gradu BiH.

Moj prijatelj Predrag Matvejević i ja bili smo uvjereni da će Sarajevo kao najuspješnija zajednica raznih vjera i uvjerenja biti zadnja koju će, i ako uopće, zahvatiti ovaj nezamislivi rat. Kao i mnogi prijatelji iz naše regije, između ostalih i Zlatko Dizdarević, za vrijeme te nesreće našli su dom u našoj kući u Parizu. Neću opisivati koliko smo svoj očaj pokušavali tješiti svim mogućim načinima da se pomogne Sarajevu i prijateljima – od onog misterioznog tunela ispod aerodroma, putem kojeg smo slali lijekove, i sve ono što nam se činilo da može biti od koristi. Ja sam slala fotografske materijale i zaista bila počašćena kada je poslije rata grupa sarajevskih hrabrih mladića napravila u pariškom Beaubourgu izložbu dokumentacijskog materijala iz ratnog Sarajeva i zahvalila se meni od koje su dobili potreban materijal. Moj muž Hans Wuttke je osnovao sa jednim prijateljem Englezom jednu muzičku školu, dovijali smo se tako kako to samo ljubav može stvoriti taj imaginarni most koji nas je dijelio od nas koji smo bili potreseni, ali bili daleko od onih koji su svaki dan prolazili tu kalvariju. Moj stan u Zagrebu imao je otvorena vrata za sve one koji su htjeli i mogli izbjeći te strahote.

 Vi ste dijete slobodarskog Splita, iz ugledne obitelji, koja Vam je pružila zavidno obrazovanje; splitsko okruženje, pak, usadilo je buntovničku crtu u Vaš karakter, nikada se niste mirili s nasiljem, nepravdom i zlom…?

Kao dijete zadnjeg bana Primorske banovine i unuka prvog hrvatskog gradonačelnika Splita – nema sumnje da je to usadilo u mene, kako vi to romantično nazivate, buntovničku crtu – tako da sam na kraju veći dio poslijeratnog školovanja pohađala kao slobodni student i polagala ispite na kraju godine jer se nisam mogla složiti sa nažalost ustaljenim nametnutim sistemima. Iz principa nisam nikada pripadala nijednoj organizaciji.

 Kako je teklo Vaše školovanje? Svoju karijeru započeli ste u teatru? Čime Vas je kazalište privlačilo?

Moje školovanje počelo je s Akademijom primijenjenih umjetnosti u Zagrebu (čiji sam ja jedan od prvih studenata) čiji značaj tada nije bilo dovoljno shvaćen pa sam otišla studirati u Cinecitta u Rimu, u Centro Esperimentale delle Arti e Costume u Palazzo Grassi u Veneciji i na kraju na Akademiju u Beču gdje sam i diplomirala. Paralelno sam u Zagrebu studirala Povijest umjetnosti. Vratila sam se iz Beča, doduše sa počasnom nagradom, ali bez ateljea, bez stana i bez namještenja. Tako je teatar postao moj dom, pun nepremostivih zapreka, pun rada i pun snova. Kažu da sam napravila oko 150 scenografija i kostimografija – ne znam, ali svaka mi je bila najvažnija.

Jagoda Buić

 Kojih se svojih teatarskih ostvarenja najradije sjećate?

Nesumnjivo je da je moj san – napraviti Hamleta na Lovrijencu i Aidu u Splitu  bio ispunjen na moju najveću sreću. Ali jednog dana mi je mama rekla da su za realan život moji teatarski snovi nedovoljno konkretni – da je to carstvo imaginacije. Nikada nisam napustila teatar jer sve što je bilo – dio je mene, ali sam se ponesena jednom novom preokupacijom koja se do tada nije realizirala osim djelomično u Poljskoj, okrenula novom tipu tkanja – kao revolt tradicionalnoj francuskoj tapiseriji. Stjecajem okolnosti, legendarni glumac Rade Marković i gospođa Milka Manđuka uputili su me u Sjenicu gdje se taj, sa jedne strane arhaični znat, a s druge strane po mom viđenju avangardni eksperiment sa uspjehom razvio. Imam prelijepa sjećanja na Sjenicu zavijenu u snijeg, na stare konope koje smo odmatali i sušili po tarabama, na moje tkalje i prelje Nafu Muslić, Nuru, Samiju, Feridu i druge. Čitava ta sjenička idila koja je već imala i svoju popularnost nestala je u vihoru rata, kao i puno toga.

 No, ono po čemu ste stekli svjetsku slavu vaše su tapiserije; Izložene su u prestižnim prostorima diljem planeta…Kako se ta ljubav začela i razvijala? Surađivali ste s najboljim tkaljama na ovim prostorima…Uz vaše ime vežemo pojam ambijentalne tapiserije…

Eksponati nastali u Sjenici vise danas po svjetskim muzejima, a moji kontakti sa mojim tkaljama su ostali topli i zahvalni kao uvijek. Ambijentalna tapiserija postala je priznata avangardna umjetnost. Poslije Pariza, Amsterdama itd, nedavno je izgrađen i Muzej suvremene tapiserije u Hang Zhou u Kini gdje imam čak i svoju prostoriju.

Napravili ste dvadesetogodišnju pauzu u radu, povetili to vrijeme samo voljenom čovjeku, a onda se vratili i umjetnosti, ali na nov način: stvarate u željezu i papiru?Kako, zašto?

Jednog dana u New Yorku upoznala sam najljepšeg, najplemenitijeg čovjeka – Hansa Wuttkea, potpredsjednika Svjetske banke, čija su ljepota, šarm i plemenitost nadjačali moju odanost svojoj profesiji, pa sam odletjela (kako se to kaže u starim pjesmama) „na krilima ljubavi“ diljem svijeta. Živjeli smo u Washingtonu, a jedrili po jadranskim otocima. Tih dvadeset godina odletjeli su kao jedan dan, a kada Hansa više nije bilo ja sam tu ogromnu prazninu ponovno ispunila svojom kreativnošću, pa svoj nemir manifestiram nekad u željezu, nekad u kolažu, nekad u apstraktnim formama tehničkog materijala – ne više u toplini vunenog prediva.

Što Vam znači umjetnost općenito: književnost, glazba,…

Osim prijatelja kojih je sve manje, književnost i glazba znače osnovni sadržaj i pokretač mog trajanja.

Obišli ste gotovo cijeli svijet… Kamo ide suvremeni svijet, suvremeni čovjek?

To što sam obišla skoro čitav svijet samo je mala pukotina kroz koju se može zaviriti u ono u što se neslućenom brzinom preobražava svijet suvremene tehnologije, što je mojoj generaciji gotovo nezamislivo.

Razgovarala: V. Hlavaček

error: Content is protected !!