INTERVJU Ognjen Pudar: Pisac sam Hercegovine i ona je nezaobilazna u mojim knjigama

Advertisements

”Da, ja jesam pisac Hercegovine i točno je da je Hercegovina nezaobilazna u mom pisanju. Istina da tu i tamo zađem malo i u neke druge atare, ali to je najčešće iz razloga praćenja radnje u nekoj od mojih knjiga”, kaže Pudar

U okviru manifestacije obilježavanja 100. godišnjice smrti mostarskog književnika Svetozara Ćorovića koju organiziraju SPKD ”Prosvjeta” Gradski odbor Mostar i SPKD ”Gusle” u srijedu će u 19 sati u Vladičanskom dvoru u  Mostaru biti održana književna večer s Ognjenom Pudarom.

Iza Pudara je sedam objavljenih romana i knjiga koje su najviše vezane za Hercegovinu i Mostar: ”Odrastanje jednog Pudara”, ”Jedna moguća istorija”, ”Kuća puna žena, ikona i crnine”,  ”Zbirke kratkih priča”,  ”Burek i diplomatija”, ”Rea”, ”Hava nagila” i ”Na Neretvi jedan grad”.

”Hercegovački šeret koji je samo igrom slučaja rođen u Beogradu. Dok je bio mali gologuzan istom je prašinu po avlijama u Beogradu, Sarajevu, Tuzli i Čapljini čistio, a najviše u Mostaru. Kad je postao malo, ali samo malo veći gologuzan, po Neretvi je ronio, prvo u Mostaru a onda i u Čapljini. Na Bunuru naučio plivati, a skokove usavršavao na čapljinskom mostu i na trećoj skakaonici mostarskog bazena gdje mu jedno vrijeme i Emir Balić poduku davaše. Školovao se u Mostaru, Čapljini, Splitu, Zagrebu, Banjaluci, nešto silom prilika a nešto svojevoljno. Oženio banjalučanku i još uvijek je u sretnom braku. Stekao troje djece i troje unučadi. Po struci mašinac, a zadnjih dvadeset i tri godine bavi se isključivo pisanjem”, kratko je predstavio Pudar sebe jednom prilikom.

Piše prozu-romane i kratke priče- najviše o Hercegovini iako ponekad zaluta i u druge atare. Ima ga u mnogim zbornicima i nekim antologijama, a najviše se ponosi što je jedna njegova književna minijatura uvrštena u antologiju najljepših neobjavljenih minijatura na srpskom jeziku. Za sebe kaže da je pisac Hercegovine, da piše jezikom Hercegovine njegove mladosti i uvijek ga zove maternjim.

Smatra da svako ima pravo da ga zove kako god hoće dok god mu ne treba prevodilac. Knjige mu se čitaju na svim kontinentima i u oko 80 država.

Mnogi kažu da ste pisac Hercegovine i da ona prevladava u Vašim djelima? Što ćete u četvrtak reći Mostarcima o vašim knjigama?

-Da, ja jesam pisac Hercegovine i točno je da je Hercegovina nezaobilazna u mom pisaniju. Istina da tu i tamo zađem malo i u neke druge atare, ali to je najčešće iz razloga praćenja radnje u nekoj od mojih knjiga, ali i radi toga što sam neko vrijeme živio u tim krajevima jer u svakoj mojoj knjizi ima i dosta toga što je autobiografskog karaktera, premda je samo moja prva knjiga „Odrastanje jednog Pudara“ čisto autobiografska, a sve ostale su ili plod moje mašte ili svjesni i namjerni spoj realnog i irealnog, odnosno stvarnih događaja sa  iracionalnim događajima i iracionalnim ljudima, ali i ljudima koji su postojali ili su mogli postojati.

O mojim knjigama mogu reći još i to da ih ima ukupno sedam da su od toga tri zbirke kratkih priča i tri romana, a jednu od tih knjiga „Na Neretvi jedan grad“ neki od kritičara svrstavaju u roman, a opet neki drugi u zbirku kratkih priča. Na neki način i jedni i drugi su u pravu jer to je knjiga koja kroz zasebne priče govori šta se u jednom danu od jutra do mraka događa u raznim dijelovima grada pa oni koji tvrde da je to roman smatraju Mostar glavnim junakom knjige što on i jeste. To je razlog što  ja ne bih da im proturječim iako sam ja knjigu zamislio kao zbirku priča. Prva priča u toj knjizi nosi naslov „Na kuli u cimskom gradu“ i uz moju dozvolu a na molbu gospođe Blanke Pašagić objavljena je u nekom hrvatskom zborniku kratkih priča gdje su zastupljeni autori iz cijele nam bivše zajedničke domovine. Kao posljedica toga mene staviše na popis hrvatskih pisaca, ne ljutim se ali ja to nisam. Naime, kao što na početku rekoh, ja sebe smatram piscem Hercegovine, jer  pišem jezikom Hercegovine moje mladosti i taj jezik ne zovem ni srpskim ni hrvatskim nego maternjim.

Kako ste zakoračili u književnost i kako je tekao Vaš književni put?

-Od najranije mladosti sam baš mnogo čitao. Također sam već od petog razreda osnovne škole stalno nešto pisao, ali to moje pisanje nisam smatrao za nešto vrijedno spomena. Po dolasku u Osečinu, a to je bilo krajem 1996. godine ja sam htio da napišem monografiju moje obitelji, da se zna ko smo i šta smo i odakle smo potekli…i od toga je počelo.

Ne napisah monografiju obitelji, ali napisah autobiografsku knjigu „Odrastanje jednog Pudara“,  knjigo o mom odrastanju od rođenja pa do ženidbe. Možda bih pisao i dalje o toj temi, ali poslušah Nušića koji reče da poslije ženidbe ne postoji autobiografija nego samo biografija. Ta knjiga nekim čudnim putovima sudbine dospije do Miljenka Jergovića i on je glavni „krivac“ što u prilično ozbiljnim godinama postadoh profesionalni pisac iliti književnik. Mnogo sam mu zahvalan jer mi je dao vjetar u jedra i samopouzdanje da ono što radim ima vrijednosti.

Vaša najpoznatija knjiga „Odrastanje jednog Pudara“ nagrađena je na Sajmu knjiga u Beogradu 2010. godine nagradom „Pegaz“ Književne zajednice Srbije za najbolju autobiografsku knjigu. Jergović je za tu vašu knjigu  kazao da je prava ”hercegovačka majstorija” i ”pravo malo remek djelo”.  Kakva je Hercegovina u vašim djelima i što je inspirativno i posebno u njoj?

-Hercegovina o kojoj ja pišem je prilično mala. To je ona Hercegovina uz Neretvu i to negdje od Skakala pa do Gabele. Jednostavno je objasniti zašto je to tako. Tu Hercegovinu ja poznajem, jer tu sam rastao i stekao prva saznanja o sebi. Poznajem taj mentalitet i on mi je mnogo blizak. Ne mogu da pišem o istočnoj ni o zapadnoj Hercegovini, jer slabo poznajem i taj govor i taj način razmišljanja.

Neke od Vaših knjiga pričaju priče o nekadašnjem Mostaru? Kakav je taj Mostar u Vašim sjećanjima i djelima i ima li ikakve veze sa ovim današnjim?

-Mostar, ali ne samo Mostar, je najčešća tema mojih knjiga. Kad pišem o Mostaru ja sam tu jednostavno svoj na svome, iako je već više od pedeset godina kako sam otišao iz Mostara. Otišao sam svojom voljom, otišao sam „zbog-radi“ ljubavi. Zaljubih se u svoju današnju ženu i krajem ove godine bit će 53 godine braka odnosno 54 godine da smo zajedno. Odem po nju u Banjaluku na tri dana i ostanem trideset godina, a zadnje nepune 23 godine živim u Osečini. Taj Mostar o kome ja pišem, pa uglavnom osim po imenu, i nema neke veze sa ovim današnjim. Nije to radi toga što ja smatram da je onaj Mostar bio bolji od ovoga današnjeg, daleko od toga, ali bez daljnjega smatram da je Mostar moje mladosti bio ljepši od ovog današnjeg, što je i  normalno. Čak mi je i miris ondašnjeg Mostara bio ljepši, prepoznatljiviji, a ovaj današnji mi je prilično bezličan, što je već onaj osobni, subjektivni osjećaj koji nikome osim meni ništa ne znači, a i ne treba da znači.

Jeste li imali neke uzore u književnosti?

-Kao što na početku rekoh vrlo rano sam naučio da čitam i vrlo rano sam počeo da čitam. Čitao sam sve što mi dođe do ruku, i ono što vrijedi, a bome i ono što ne vrijedi iako smatram da svaka pročitana knjiga ima vrijednosti, jer i ona koja je literarno manje vrijedna ipak na ovaj ili na onaj način obogaćuje svog čitaoca.

Da li sam imao i da li imam neke uzore u književnosti, pa ne znam, nisam baš u stanju precizno da odgovorim na to pitanje. Mogu onako da nabrojim neke pa bi to od francuskih bili Guy de Maupassant i Gustave Flaubert , od njemačkih tu je Erich Maria Remarque, od talijanskih Alberzto Moravia, od ruskih  Mihail Šolohov, Lav Nikolaevič Tolstoj i Ivan Sergejevič Turgenjev, od američkih Theodore Dreiser, od britanskih Cronin, a od naših Sijarić, Andrić, Selimović, Crnjanski, Ćopić i na neki način kao posebno „poglavlje“ u svjetskoj književnosti Marquez.

Neke od kolega novinara koji prate Vaš rad godinama kažu da zaslužuje  značajniju poziciju u srpskoj književnosti, već što je imate. Što mislite što je razlog za to?

-I ja sam čuo da mi vjerojatno pripada značajnije mjesto u današnjoj srpskoj književnosti nego što je trenutno. Pretpostavljam da tu ima više razloga, a jedan od njih je vjerojatno što sam sam svoj izdavač, što nisam prisutan u knjižarama i što sam putem interneta vršim distribuciju svojih knjiga, a moram se pohvaliti da se one čitaju na svim kontinentima i u oko 80 zemalja svijeta gdje Sjedinjene Američke Države ne računam jednom državom.

Tko su pisci novijeg vremena na području bivše Jugoslavije koje čitate i cijenite?

-U zadnjih nekoliko godina samo sporadično pratim suvremenu književnost bivše nam zajedničke države tako da taj moj spisak pisaca i nije i ne može biti neko mjerilo vrijednosti njihovih autora ali kad me već pitate pa mogao bih da spomenem Miljenka Jergovića, Veselina Gatala, Gorana Petrovića koji napisa predivnu knjigu „Opsada crkve Svetog Spasa“, Jelenu Lengold, Emira Sokolovića, Elvedina Nezirovića.

Da li sada nešto pišete ili pripremate?

-Trenutno pišem knjigu koja još nema čak ni neki radni naslov, a govori o jednoj nepostojećoj mostarskoj obitelji i njihovoj nepostojećoj kući u Bakamluku, o njihovom nepostojećem bogatstvu i o njihovom nestanku kao da ih nikad i nije bilo kao što ih i nije bilo. Planiram da je završim u toku ove godine što, kako sada stvari stoje, i nije baš vjerojatno.

U pripremi imam knjigu o boju na Čokešini koji se odigrao na Lazarevu subotu 28. travnja  1804. godine i o strahovitom izginuću srpskih ustanika, a tema je vrlo malo, gotovo nikako obrađena, a gotovo ravnopravno se može usporediti sa bitkom kod Termopila i po učinku i po posljedicama. Bože zdravlja, prevelik je zalogaj, ali možda je uspijem završiti za ovo godina života što mi je ostalo.

Razgovarala: Sanja Bjelica Šagovnović

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

error: Content is protected !!