INTERVJU Vinko kardinal Puljić: Bilo nas je 21 dijete u obitelji, živjeli smo skromno, ali nismo oskudijevali

Probleme rješavam, ako ih ne mogu riješiti onda molim Božju snagu da ih nosim. Gluposti niti mogu riješiti niti ih smijem nositi

U povodu Uskrsa, velikoga kršćanskoga blagdana, razgovarali smo s  uzoritim Vinkom kardinalom Puljićem –o blagdanu, ali i kardinalovom životopisu.

S kakvim mislima, nadama, željama, molitvama, dočekujete Vi osobno, uzoriti, Uskrs 2019.?

– Ulazeći u korizmu, posebno sam prihvatio to vrijeme ispita savjesti, i molitvu da mogu ustrajno naviještati i svjedočiti Krista uskrsloga. U tom duhu sam hrabrio i svećenike i narod Božji: Korizma je vrijeme kada kroz molitvu, pokoru i djela ljubavi rastemo u krsnoj milosti, u svom kršćanskom identitetu. To je vjernička priprava da bi doživjeli Uskrs. Slaviti Uskrs, znači doživjeti živoga Krista u nama i među nama koji prosvjetljuje svaku našu tamu, liječi naše rane i daje smisao žrtvi i životu.

Vaše geslo je: Po Mariji, u vjeri, nadi i ljubavi. Po odanosti Majci Božjoj bliski ste Svetom Ivanu Pavlu II. Susretali ste se s njim nekoliko puta u životu. Kakva sjećanja na te susrete nosite ?

– Moje biskupsko posvećenje i poslanje se dogodilo po rukama svetog Ivana Pavla II. S njime sam dijelio posebno one dane ratnih i poratnih događanja. Tako je sve očinski pratio i razumio. Imao je očinsko srce čuti i razumjeti, još više iskazati ohrabrenje. Posebno smo obdareni da smo doživjeli velike pape, koji su vodili i vode Crkvu na ovom „uzburkanom vremenu“. Teško je  opisati sve te susrete, ali će ostati nezaboravan njegov pohod Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. i u Banju Luku kada je proglasio blaženim Ivana Merza.

Objavili ste nedavno troknjižje – kroniku Vaše biskupske službe, od imenovanja 1991. pastirom Vrhbosanske nadbiskupije do 2016.U njoj su zabilježeni svi susreti, svi događaji. Što biste za naše čitatelje iz svega izdvojili, ispričali…?

– To troknjižje su pisali moji osobni tajnici, bilježeći datume i činjenice koje su se dogodile. Onda su vlč. Bojan Ivešić i prof. Franjo Marić uzeli si u zadatak obraditi sve te zabilježbe kronike, koja je bila objavljenja u službenom glasilu Vrhbosna, te su ih pripremili u knjige. Istina, tražili su dopuštenje da li smiju to pripremiti za knjigu, na što sam ja pristao i tako su oni pripremili te knjige. Mnoge stvari koje smo proživjeli i preživjeli sada su malo pale i u zaborav. Sada kada ih čovjek ponovo čita, odvija se film života, ali i ožiljci koji su zarasli ponovno ožive…

Zanimljiv je Vaš životopis. Dvanaesto  ste dijete, od njih 21, koliko ih je Vaš otac imao, porijeklom ste iz Hercegovine… Gdje ste rođeni? Kakve uspomene na djetinjstvo imate? Kako ste u obitelji slavili tada Uskrs?

– Nakon Prvog Svjetskog rata, kada se moj pokojni otac vratio iz vojske, cijela obitelj se preselila iz župe Blagaj, selo Hodbina u Banju Luku. Otac je došao kao momak i oženio se s mojom pokojnom majkom i s njom imao 13 djece. Ja sam dvanaesto dijete. Poslije mene je bila još jedna sestra, koja je umrla kao dijete. Kako smo bili mala djeca, otac se ponovno oženio s jednom starijom djevojkom, koja nam je bila druga mati. S pomajkom je imao još 8 djece. Sada nas je ostalo osmero živih. U obitelji je vladalo kršćansko ozračje, jer je tako otac sve nas odgajao. U obitelji je bila svaki dan zajednička molitva. Za Uskrs je posebno bila važna uskrsna ispovijed. Iako smo kao obitelj skromno živjeli,  nismo oskudijevali. Ono najvažnije jest da smo u obitelji imali ozračje ljubavi.

Kamo Vas je sve život kasnije vodio?

– U mom djetinjstvu uz obitelj veliku je ulogu imao primjer svećenika kojega smo svi zvali „dobri otac Ante“. Njegov me primjer pokrenuo da sam pošao za svećenika. Sjemenište sam završio dvije godine u Zagrebu, a dvije godine u Đakovu, gdje sam nastavio teologiju i 1970. sam zaređen za svećenika. Prvo sam bio kapelan u Banjoj Luci, a onda kratko župnik u Sasini, te sam pet godina bio u župi Ravska, odakle me biskup poslao za odgojitelja u malo sjemenište u Zadar.  Tu sam ostao devet godina. Nakon toga sam pastoralno radio 3 godine u Bosanskoj Gradišci. Nakon toga me biskup poslao za vicerektora u Bogosloviju u Sarajevu, gdje me zateklo u prosincu 1990. imenovanje za vrhbosanskog nadbiskupa. I tako sam do danas ovdje u Sarajevu.

Vaše poslanje nosi ogromnu odgovornost. Kako se Vi s tom odgovornošću nosite? Osjećate li je kao teret,ili…?

– Ne krijem da i te kako me znaju satirati brojne obaveze i pitanja na koja nije lako odgovoriti. Brojni izazovi koji melju. Kada god se nađem u takvom stanju tada padam na koljena i zovem dobre ljude da se mole kako bi mi Bog otvorio svoje svijetlo da znam što mi je činiti. Možda, pravo govoreći, problemi me ne satiru toliko koliko gluposti. Probleme rješavam, ako ih ne mogu riješiti onda molim Božju snagu da ih nosim. Gluposti niti mogu riješiti niti ih smijem nositi.

Razgovarala:Vesna Hlavaček, [email protected]

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

error: Content is protected !!