NENO BELAN: ‘Svega je bilo u mom životu, i veličanstvenog i tužnog i dobrog i lošeg…’

S jednim od najuspješnijih hrvatskih glazbenika novinari Tportala razgovarali su povodom velikog koncerta koji priprema na zagrebačkoj Šalati 9. lipnja. Neno Belan za tportal je otkrio postoje li trenuci kad mu dosadi stalno biti u kombiju i svirati isti repertoar, o čemu najčešće razmišlja pred izlazak na binu i publiku te je li ikad zapjevao narodnjak, a govorio je i o ljubavi i najvažnijoj ženi u svom životu, kćeri Nikolini.

Najiskrenije emocije direktno iz srca ovog glazbenika pretočene su u neke od najljepših domaćih ljubavnih pjesama. Vlasnik je preko 200 autorskih singlova koji su mahom i evergrini te je jedan od najslušanijih domaćih autora. Neno Belan bacio se i u kazališne vode te sklada glazbu za predstave, a osim što je vrhunski muzičar, našao se i u ulozi umjetničkog ravnatelja Zagrebačkog festivala. Iznimno se, kaže, veseli nastupu na Šalati, gdje će se njemu i njegovim Fiumensima pridružiti posebni glazbeni gosti: Gibonni i legendarni rokeri iz Županje, Opća opasnost, a veliko iznenađenje bit će nastup njegove kćeri Nikoline Belan, s kojom će izvesti pjesmu ‘Can’t you feel the love tonight’ iz mjuzikla ‘Lion King’.

Uskoro nastupate na Šalati. Često svirate u Zagrebu i gotovo nema prostora u kojem niste nastupali. Kakve najviše volite?

-Uvijek je lijepo svirati u Zagrebu, a volim i velike i male prostore – klubove u kojima je atmosfera prisna, kao da radim tulum s publikom, ali i velike, poput Doma sportova, u kojem je nastupati izazov, ali zato svoj učinak imaju adrenalin, uzbuđenje i inspiracija. Posebno se radujem koncertu na Šalati jer će mi to biti prvi put, a u ovoj fazi života malo je toga što radim prvi put. To je najpoetičnija pozornica na otvorenom u glavnom gradu – katedrala iza nas, zvjezdano nebo iznad i topla noć na početku ljeta. Mislim da bi moglo biti fantastično.

Svirate tri sata, poput Brucea Springsteena. Padne li vam koncentracija, zaboravite li tekstove?

-Neke od svojih pjesama sviram trideset godina, a tekstove sam uglavnom svladao. Velik dio sam ih većinom i napisao, što olakšava stvar. Svaki veliki koncert je energetski nabijeno emotivno putovanje i dok traje – traje i to posebno stanje u kojem se nalazim. Ne osjećam ni zamor ni pad koncentracije – samo savršen dijalog s publikom.

Vjerojatno više i ne brojite koliko ste nastupa održali. Je li svaki put novo uzbuđenje kada stanete pred publiku i postoje li ikada trenuci kad vam dosadi stalno biti u kombiju, penjati se na binu, svirati isti repertoar?

-Iako se čini da je to uvijek isto, već godinama za mene niti jedan nastup nije isti. Uvijek iznova to je susret pun očekivanja. Sa svakom novom publikom to je novo upoznavanje, nova razmjena. I svaki put je baš s tim ljudima, tamo, u tom trenutku to prvi i jedinstveni sastanak. Zato sumnjam da će mi nastupanje ikad dosaditi.

O čemu najčešće razmišljate prije izlaska na binu i pred publiku?

-Ne razmišljam ni o čemu posebno. Opušten razgovor s bendom, piće, nekad viski i cola, nekad čaj, a ostavim si trenutak koncentracije prije samog izlaska i to je to. Gušt počinje sa svirkom.

Po čemu najviše pamtite osamdesete, kad ste počeli ostvarivati glazbenu karijeru s grupom Đavoli? Na što ste se tada palili? Što ste slušali, koje filmove ste obožavali?

-Osamdesete pamtim po osjećaju da počinje nešto veliko, da mi se život mijenja, da planovi postaju stvarnost. Tada sam postao svjestan da sam odlučio jedino moguće – da glazba bude moj put i da je ta odluka ispravna. Sve me tada palilo i inspiriralo, moja glazba, tuđa glazba, putovanja, zanos, otvoren odnos prema životu, da sve može, da sve ide, da će sve biti dobro. I usprkos usponima i ponekim padovima, bio je to ispravan osjećaj. Sve je uglavnom ispalo dobro.

Kojih se godina stvarala najbolja glazba kod nas?

-Uvijek se stvarala dobra glazba. Uvijek ima dobrih pjesama i sjajnih autora. I u prošlosti i danas. Samo ih treba znati slušati, treba ih naći, uloviti, iskopati ispod naslaga raznih stilova, žanrova, treba ih prisvojiti u tom preobilju ponude.

Danas godišnje odsvirate u prosjeku između 70 i 90 koncerata i jedan ste od najslušanijih domaćih autora. Da možete izdvojiti jedan tre­nutak u karijeri, koji biste ponovo proživjeli?

-Teško je izdvojiti jedan, poseban trenutak. Mnogi su odredili moj život. Prvi Kulušić, kad sam shvatio da postajem taj netko drugi, taj neki novi ja. Prve prepune Gripe, kad se pozornica ljuljala u ritmu, s publikom. Ali kad bih jedan trenutak mogao ponovno proživjeti, mislim da bih birao da još jednom otpjevam duet s Dinom Dvornikom. Kao onda u Tvornici, naš zadnji susret, naša zadnja ‘Ella e’ i više nije bio tu. Svega je bilo u mom životu, i veličanstvenog i tužnog i dobrog i lošeg, i baš ništa ne mogu promijeniti, a malo toga i bih.

Vrlo ste senzibilan pjevač, poznat po pretežno ljubavnim pjesmama. Izjavili ste: ‘Uvijek sam bio veliki ambasador ljubavi.’ Zašto ta tematika dominira vašim pjesmama? Što je za vas ljubav?

Ljubav je moja pokretačka energija, moj način života. Vjerujem u snagu koju ona proizvodi, u učinak koji ima na svijet. Ljubav čini život smislenim, čini nas boljim ljudima, popravlja nam stvarnost. To je neprolazno, svojstveno svima, bez obzira na godine, okolnosti, bez obzira na politička uvjerenja, stavove ili materijalnu situaciju. Svaki se čovjek predaje ljubavi na milost i nemilost i prepoznaje ju u srcu, piše Tportal.hr.

Povratak Filipa Latinovića

 Skladali ste glazbu za predstavu ‘Povratak Filipa Latinovicza’ Miroslava Krleže, gdje ste se prvi put približili klasici. Kako se snalazite na tom području?

-Skladati glazbu za dramsku predstavu, posebno za mračnu, egzistencijalističku temu poput ‘Povratka Filipa Latinovicza’ bio je za mene velik izazov. Uživao sam u promišljanju gustih orkestracija, prvi put sam se približio klasici. Snimio sam i CD s originalnim soundtrackom predstave, uz brojne izvedbe klasičnih instrumenata uživo. Jako sam zadovoljan rezultatom, dobio sam mnoge pohvale, ali najvažnije mi je da je glazba doprinijela toj sjajnoj predstavi u kojoj se poklopilo baš sve: veličanstvena Krležina rečenica, sjajni glumci, izvrsna režija, likovnost, plesači, trenutak otvaranja nove kazališne zgrade. To je jedan od onih poslova koji u konačnici postane nešto veće od nas samih, gdje kolektivna energija stvori malo umjetničko čudo.

 Opuštanje

 Kako se opuštate nakon rada u studiju i nastupa?

-Vozim bicikl, naročito u onim rijetkim slobodnim danima ljeti, kad obilazim puste staze otoka Brača. To mi nikada neće dosaditi. Volim prošetati u Rijeci do lukobrana, noću, ako me zamorilo dugo sjedenje u studiju. Kino, dobar film i kokice – to uvijek može. I večera s prijateljima uz dobro crno vino i zanimljive razgovore do dugo u noć.

 

 

error: Content is protected !!