Gdje je u kolektivnoj memoriji Mostaraca Ćiril-Ćiro Raič?

Svi gradovi imaju ljude u svojoj kolektivnoj memoriji iz kulture, sporta, gospodarstva i ostalih interesantnih zanimanja sa kojima desetljećima pa i stoljećima žive. Neki od njih su isključivo lokalnog značaja, neki regionalnog a manji broj i internacionalnog. Ovdje mislim na one koji su svoj životni i aktivni vijek proveli u tom gradu, a ne one koji su se samo rodili pa u neko razvojno doba otišli u veća mjesta te postigli veće ili manje međunarodno priznanje.

Miljenici grada su oni koji su živjeli tu među svojim sugrađanima, o kojima se sve zna, pa se pričaju priče o njihovim dogodovštinama, susretima sa poznatim i nepoznatim ljudima, stvaraju anegdote pa i legende. Kroz svoju povijest Mostar je uvijek imao takvih, oni i danas žive u sjećanju Mostaraca, i svi se na neki način ravnaju prema njihovim umjetničkim, sportskim, ljudskim i profesionalnim nazorima. Upravo zato svaki grad ima svoju filozofiju življenja jer su u nju utkane niti razmišljanja i djelovanja mnogih generacija zajedno sa suvremenicima. I sada Dubrovnik, Split, Sarajevo, djelomično žive po mislima i životima stoljećima unazad.

Tko je Ćiril-Ćiro Raič?

Jedan od onih od kojih Mostar i danas ima prepoznatljivu životnu filozofiju je Ćiril-Ćiro Raič, umjetnički fotograf koji je upravo taj kontinuitet života, kulture, umjetnosti, gospodarstva i ljudi ostavio zapisano na desetinama tisuća slajdova, negativa i fotografija Mostara i Hercegovine kroz više od 60 godina bilježenja. Koja je to kronika toliko vjerodostojna, tako sveobuhvatna da ljude, događaje, povijesne i arheološke spomenike možemo imati na jednom mjestu vođene rukom i tehnikom jednog čovjeka.

Kada sam 1996. godine došao u Mostar, o njemu sam sasvim malo znao iako je svega 60-tak kilometra udaljen od mog Konjica, prepoznajući samo one koji su značajno prelazili lokalne okvire poput nogometaša Duška Bajevića, Franje Vldića, Envera Marića, likovnjaka Ice Voljevice, Karla Afana De Rivere, enologa koji je stvorio brend vinskih dragulja Žilavke i Blatine Rade Kovačine, književnika Alekse Šantića i Svetozara Ćorovića.

Dolazeći u Mostar, želeći se uklopiti u domaći kontekst stalno se družim sa starim Mostarcima sa nakanom da upoznam prepoznatljive lokalne vrijednosti pa sam upoznao toliko interesantnih živućih ljudi i onih koji su nekad živjeli te mu davali tako prepoznatljiv štih koji je poznat u čitavoj regiji. Takav dojam mi je omogućilo kazivanje i djelo umjetničkog fotografa Ćirila-Ćire Raiča. Za one koji su zaboravili ili koji su kasnije došli u ovaj otvoreni grad dat ću samo nekoliko osnovnih podataka. Rodio se u selu Strgovnice, općina Konjic 1936., osnovnu školu završio u Ostrošcu, a 1952. dolazi u Mostar gdje završava fotografski obrt 1955. te postaje fotograf u službi Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Mostaru. Zvanje majstora umjetničke fotografije stekao je 1975. od kada je postao članom Udruženja primijenjenih umjetnika BiH i bivše Jugoslavije. Izlagao je na 66 samostalnih umjetničkih izložbi i preko 250 skupnih od kojih veliki broj i u inozemstvu. U povodu njegovi izložbi pisale su onodobne i suvremene tiskovine poput Slobode, Večernje novosti, Oslobođenje, Večernji list, Vikend, Borba, Arena, Hum, Motrišta i mnogi drugi. Uz mnoge izložbe priređeni su posebni katalozi. Za svoje životno djelo dobio je mnoga društvena i državna priznanja. Objavio je vlastitu fotomonografiju kao izbor iz svojih objavljenih motiva pod nazivom Hercegovina.

Profesionalno radeći u Zavodu za zaštitu spomenika, kulture i prirode u Mostaru, pa potom u proširenom regionalnom za Hercegovinu snimao je prapovijesne pećine, ilirke gradine i gomile, rimske starine, ranokršćanske bazilike, srednjovjekovne utvrde i gradove, stećke, prirodne ljepote Hercegovine, sela, kuće, narodne nošnje, ljude i uvijek ljude, suvremene gradove Hercegovine i njihov razvoj, arheološka iskopavanja, etnološka istraživanja i dr. Bio je suradnik i prijatelj najvećim znanstvenicima iz ove oblasti kao što je Alojz Benac, Zdenko Marić, Borivoje Čović, Irma Čremošnik, Đuro Basler, Šefik Bešlagić, Ivo Bojanovski, Pavao Anđelić, Zdravko Kajmaković i sa njima provodio tisuće dana rada na terenu pri iskapanju i obradi građe iz arheologije, etnologije, prirodnih znanosti, crkveno arhitektonsko sakralne umjetnosti. On je jedan od posljednjih koji je imao sreću tako blisko surađivati sa najvećim autoritetima iz ovih oblasti koje je Bosna i Hercegovina ikada imala.

Zar Raič ne zaslužuje ulicu?

Imao je osjećaj svoje neprolazne misije u svom poslu. Naime, odmah na početku je pravio vlastite sustave arhiviranja i čuvanja snimljene građe što je radeći usavršavao sve do svoje smrti. U to doba nije bilo digitalne mogućnosti arhiviranja i računarskih programa za praćenje građe.

Njegov sustav i danas funkcionira gdje se za manje od minuta može naći točna fotografija ili negativ sa podacima o mjestu snimanja, motivu i datumu kada ga je kamera zabilježila. U tihom prijateljskom razgovoru nikada mi nije rekao, niti bilo tko zna koliko ima arhivskih jedinica, ali bi se moglo razabrati da ih je više desetaka tisuća, neki kažu i sto tisuća, a neki i više. I on je bio malo esnaflija majstor pa je i od drugih čuvao svoje tajne što mu daje misterij poznat iz mnogih čuvenih romana. Ljubomorno je čuvao svoje blago i pored nastojanja mnogih da mu ga rasture jer je znao da malo tko, a rekao bih nitko u čitavoj Hercegovini nema takvo što. Nema ni jedna ozbiljna znanstvena knjiga iz arheologije, etnografije, prirodni znanosti ili turistički vodič gdje nije ispod makar dijela fotografija potpis foto Ćiril-Ćiro Raič, a takvih je na stotine.

Općina Mostar mu je ustupila jedan neugledan prostor za njegov arhiv koji je prepunjen arhivskim sanducima negativa, fotografija za 60 godina bavljenja ovim poslom.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine je 29. kolovoza 2019. donijelo Odluku o proglašenju pokretnog dobra – zbirka filmova (negativa) Ćirila-Ćire Raiča, fotografa iz Mostara, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Po istoj odluci je definirano da je ovo dobro svrstano u kategoriju “Nacionalni spomenik od značaja za Bosnu i Hercegovinu”. Ovom odlukom je precizirano da je vlasnik ili drugi korisnik dužan se skrbiti o nacionalnom spomeniku pozornošću dobrog domaćina.

O ovom nacionalnom spomeniku se brine Udruga “Ćiril-Ćiro Raič” koju su formirali njegovi sinovi. Ona ne može nositi breme teškoća zajedno sa troškovima koju nosi atribucija “Nacionalni spomenik kulture BiH”. Bilo bi logično da općina Mostar gdje se nalazi sjedište Udruge sa vodstvom iste pronađe optimalan pravni način gazdovanja, ulaganja i eventualno preseljenja u nove prostore ukupne građe koja će biti dostupna znanstvenicima, studentima i najširoj javnosti ne samo na uvid, već i dobivanje određenih fotografija na korištenje, naravno uz plaćanje naknade. Uvjet za ovakvo korištenje su prostor, oprema i troškovi digitalizacije. Zamislimo da svi Hercegovci od Trebinja do Livna i od Neuma do Ivana imaju mogućnost vidjeti pa i imati neku od fotografija iz svog kraja, grada, sela ili rodbine. Takvi arhivi postoje u svim europskim gradovima a istu funkciju ima čuveni arhiv umjetničkog fotografa Toše Dabca u Zagrebu.

Koliko je vrijedan Ćirin arhiv u jednom razgovoru mi je rekao da mu Dubrovčani nude da samo upiše iznos koliko želi imati mirovinu da za uzvrat arhiv preda njihovom arhivu. Odbacio je tu mogućnost riječima “Sve ovo sam stvarao u Mostaru i za Mostarce i Hercegovce i želim da ostane njima”. Njegovi sinovi Davor i Vlado sređuju arhiv i nastavljaju poput oca se baviti fotografijom i svaku marku ulažu u čuvanje i održavanje vrijedne zaostavštine iza oca svjesni vrijednosti arhiva i imena koje nose.

Logično bi bilo da Ćiril-Ćiro Raič dobije ulicu u Mostaru, a siguran sam da bi svi vijećnici općine Mostar jednoglasno prihvatili inicijativu jer on je bio i ostao građanin jednog jedinstvenog Mostara, univerzalni umjetnik za sva, ne samo ova otužna vremena. Nitko, ama baš nitko, nije iza sebe ostavio toliko Mostara kroz više od 60 godina kao on. Jedan od ljubitelja Ćirinih fotografija prigodom jedne od mnogih njegovih izložbi davno je zapisao: “Raič nije ni pjesnik, ni povjesničar, ni sanjar, ali ovaj nadahnuti majstor fotografije kao da u sebi nosi i poeziju i povijest i sanjarenje, jer uspijeva ljepotu ovjekovječiti i darovati našem oku. Svuda je išao i stizao fotografirao i lovio motive, sav u igri neprolazni trenutaka i slikoviti krajolika ove zemlje. Svaki motiv i detalj izniman je doživljaj koji snažno vezuje pozornost promatrača”.

Teško je zamisliti da postoji čovjek koji je gotovo svaki dan kroz vizir svoje kamere pisao pjesmu o Mostaru i Hercegovini punih 60 godina. Zar ne zaslužuje ulicu? U ovom poslu je najveći koji je živio u Mostaru od izuma fotografije do danas. /Osvrt  Ivana Anđelića

98 thoughts on “Gdje je u kolektivnoj memoriji Mostaraca Ćiril-Ćiro Raič?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

error: Content is protected !!