Imamo ženu…

Sve veće razlike u dohocima dovode u situaciju da oni koji su ostali bez radnih mjesta, počinju raditi različite poslove za one koje su u tranziciji prošli bolje. U tim uspješnijim obiteljima, pogotovo ako i žena radi, za pomoćni rad sve se više angažiraju drugi – za tjedno čišćenje, peglanje, ili čak svakodnevne aranžmane.

Bilo je toga i ranije, ali danas sve veći broj pogotovo žena, pritisnut ekonomskom krizom, prinuđen tragati za dodatnom zaradom.

Fokus u ovoj crtici je, međutim,  kako zvati te žene na tim pomoćnim poslovima (osim vlastitim imenom). Ne može se reći – sluškinje. Čistačice – nikako. U sistematizacijama radnih mjesta u socijalizmu nazivane su spremačicama. To su i danas, ali se taj termin također rijetko koristi. Uostalom nisu samo čistačice, jer i peglaju, pa i skuhaju ručak, na primjer.

One koje pripaze djecu rijetko se nazivaju dadiljama, više tetama čuvalicama, jer i majke nerado priznaju da im treba netko da se bavi njihovom djecom (koja, treba primijetiti, ponekad više vole te žene nego vlastite roditelje).

Nerado se priznaje da se angažiraju dodatne žene, jer smo nastali u jednom egalitarnom društvu, u kojem se očekivalo da je svatko u stanju voditi barem računa o vlastitom domaćinstvu. Tradicija je još snažna. Premda, ekonomski gledano, ako se na radnom mjestu u tom vremenu zarađuje 50, a plaća za pomoć u kući 20 maraka, riječ je o jednostavnom oportunitetnom trošku iz početnih tečajeva ekonomije.

U novoj eliti, statusno je pitanje, koliko se žena ima za pomoć, a za ostale to je predmet ogovaranja. Pa kažu – ima dvije žene, bez ulaske u detalje što one rade. Često se “gazdarica” odnosi prema njima kao slugama, što zna biti neugodno, pogotovo za djecu, koja se po pravilu, za njih vežu.

Riječ je, uglavnom o neprijavljenom radu, na koji se ne plaća porez, ne dobiva mirovinsko, niti ulazi u statistike zaposlenih. Tako da i nema ugovora koji bi morao definirati politički korektan naziv za eufemizam “imamo ženu…”

Piše: Ante Razum

 

error: Content is protected !!