INTERVJU Almir Mujkanović: Stvorene su pretpostavke za daljnji napredak Narodnog pozorišta kojemu se radujem

“Od  danas kada naše Pozorište stječe svoj dom, mi ćemo se truditi da opravdamo očekivanja i ljubav svojih gledatelja, da Pozorište bude zaista narodno i da se što prije afirmira kao visoka kulturna ustanova”.

Ostvarile su se riječi što ih je izrekao veliki kulturni poslenik Safet Ćišić prilikom otvorenja nove zgrade Narodnog pozorišta Mostar 1951. godine. A kazalište je osnovano 1949. Radilo je u dvorani radničkog društva ‘Abrašević’ prve dvije godine.

Ne smijemo, međutim, zaboraviti, da je već u osamdesetim godinama XIX stoljeća bio vrlo živ kulturni amaterizam u Mostaru. O svemu tome razgovaramo s direktorom kazališta  Almirom Mujkanovićem.

Grad na Neretvi je sudeći po svemu, grad teatra. Tko je zapalio taj kazališni plamen davne 1880. Godine, i ne samo kazališni?

-Sve počinje od pojedinca koji je dovoljno osviješten i odgovoran da zajednici u kojoj živi treba dati ono najbolje od sebe, bez obzira na poteškoće s kojima se susreće. Ne trebamo idealizirati ni vrijeme, niti okolnosti u kojima su se stvarale institucije kulture. Paljenje „kazališnog plamena“ pretpostavlja postojanje potrebe za svjetlom. To svjetlo i danas traje i zbog toga svaki vremenski odmak daje dodatnu vrijednost na svaki napor koji su napravile ranije generacije, bilo da se radi o pozorišnim amaterima s kraja XIX stoljeća, ili profesionalcima koji su napravili prve korake ka institucionaliziranju kulture na ovim prostorima. Upravo iz tih razloga mi ne trebamo biti previše glasni kada govorimo o svojim problemima, već energiju trebamo trošiti na iznalaženje rješenja, jer i jedno i drugo je u nama, ljudima koji se bave ovim poslom.

Nekoliko velikih imena ostalo je zabilježeno u relativno davnoj umjetničkoj povijesti Mostara?

-Uvijek je nezahvalno licitirati imenima jer postoji opasnost izostaviti nekoga, a s ove distance, ne možemo biti niti objektivni jer su mjerila različita za pozorišne radnike, slikare, pjesnike i druge. Iza nekih ostaju materijalni tragovi, kao što su na primjer književna djela, dok prevashodno glumačka uloga živi onoliko koliko je na repertoaru, ostalo je samo sjećanje. Zbog toga, pozorište i ima posebnu vrijednost u kulturnom životu grada. Ako bih morao istaknuti neka od imena iz povijesti Narodnog pozorišta, onda bih se odlučio za prvog upravnika ove kuće, redatelja Safeta Pašalića, koji je oformio prvi ansambl i postavio temelje daljnjeg rada; zatim direktora i redatelja Safeta Ćišića, pod čijim rukovodstvom je pozorište proživljavalo možda i svoje najsvjetlije dane; zatim direktora i redatelja Ahmeta Obradovića na čiju inicijativu je osnovan festival komedije „Mostarska liska“ , te glumce Dragana Šakovića i Antu Vicana čija su glumačka umijeća i danas inspiracija mnogim glumcima. Naravno, ne stavljemo znak jednakosti između sveukupne kulture grada i Narodnog pozorišta tako da su ovdje sigurno izostavljena mnoga imena od krucijalnog značaja za kulturni identitet grada, ali to je već za posebnu studiju.

Što se našlo, koji pisci, nakon službenog osnivanja teatra na repertoaru?

-Prva predstava u izvedbi ansambla Narodnog pozorišta je “Noć u Globokom” slovenačkog pisca Mateja Bora, u režiji Safeta Pašalića, dok je na otvaranju nove zgrade, dakle, objekta gdje smo mi danas, 17. studenoga 1951. godine igrana „Hasanaginica“ Alekse Šantića u režiji Svete Milutinovića. S obzirom da je prema osnivačkom aktu obaveza bila afirmirati domaće autore, značajan prostor dan je upravo piscima iz Mostara, Hamzi Humi, Aleksi Šantiću, Svetozaru Ćoroviću, Osmanu Đikiću i drugim. Prema podacima kojima raspolažemo, sedam od deset premijera bilo je po djelima domaćih autora, što je posljedično rezultiralo i velikim interesom publike.

Naravno, osim mostarskim, značajan prostor dan je i drugim bosanskohercegovačkim ali i svjetskim autorima, pa su tu bile i predstave po djelima Skendera Kulenovića, Josipa Lešića, Miroslava Krleže, Miodraga Žalice, Safeta Pašalića, Oskara Daviča,  Šekspira, Molijera, Šilera, Dostojevskog i drugih. Iz ovoga vidimo da je već po samom osnivanju pozorište postavilo visoke umjetničke i produkcijske standarde koji su nam i danas mjerilo i zbog kojih moramo voditi računa o umjetničkoj politici i estetici ove kuće. Također, domaći pisci zaslužuju bolje mjesto u društvu a posebno bolji tretman u teatru, a odgovornost po ovom pitanju imamo i mi, pozorišni radnici Nekada neosnovano dajemo prednost stranim piscima , iako imamo mlade, talentirane i već nagrađivane domaće autore, ali problem bosanskohercegovačkog društva jest i manjak svijesti o sebi i samobitnosti. U izgradnji društva sudjelujemo svi, ali odvojene akcije i parcijalan pristup  daje dosta lošije rezultate nego sistematski rad na afirmaciji vlastitih vrijednosti. Zbog toga se nerijetko dešava da naši građani, sportaši, umjetnici,znanstvenici, prvo ostvare uspjeh na međunarodnom planu i to im je uvjet da bi dobili kakav – takav tretman na domaćoj sceni. To nije dobro i govori o našem pogrešnom odnosu prema samima sebi.

Kako se popunjavao ansambl?

S obzirom da u Mostaru nisu postojali kadrovski kapaciteti koji bi zadovoljili potrebe Narodnog pozorišta, odnosno, tada tek ideje pozorišta, prvi članovi ansambla su uglavnom dolazili iz druguh sredina širom bivše države. U pravilu su dekretom raspoređivani na rad u Mostaru dok su u narednom periodu mnoga velika imena svoje prve pozorišne korake napravila baš na našoj sceni kojoj su ostali vjerni do kraja života. Iz današnje perspektive, senzacionalno djeluje da su mnogi velikani bosanskohercegovačkog glumišta svoj profesionalni put počeli na našoj sceni, ali da su tu radili i Skender Kulenović i Zuko Džumhur te drugi.

Zašto godine koje su uslijedile nazivamo zlatnim dobom NPM-a?

-Javnost poistovjećuje pozorište s njegovim repertoarom, što i nije daleko od istine pa kada se vidi od čega je sve bio satkan pozorišni život Mostara, jasno je zašto se to smatra najuspješnijim periodom Narodnog pozorišta. Nebrojene nagrade kako kolektivne tako i pojedinačne, broj premijera i igranja o kojima i danas bosanskohercegovačka pozorišta mogu samo sanjati ali i ukupni tehnički i financijski uvjeti rada daju nam za pravo cijeniti kako se radi o zlatnom dobu. Naravno, ne treba zaboraviti da je tada bilo jedno pozorište kao okosnica cjelokupnog društvenog života i da ne trebamo žaliti što je dalji razvoj grada zahtijevao osnivanje novih institucija koje će se specijalizirati za uže umjetničke oblasti te ih dalje razvijati i unaprijeđivati.

Cijeli niz umjetničkih institucija rodilo se u okrilju teatra?

-Da, i površnim uvidom u historiju pozorišta vidimo da se radi o ustanovi koja je bila temelj kulturnog života grada i početna točka iz koje su se dalje razvijale druge institucije koje se nužno ne bave samo pozorištem. U arhivama pozorišta naći ćemo podatak da je 1952. godine osnovan Dramski studio s ciljem traganja za novim potencijalnim akterima pozorišnog života ali i da se mladima otvori put ka novim zadnimanjima iz tog domena.

Od 1953. godine foaje Narodnog pozorišta zvanično postaje Likovna galerija slikarima Mostara, a mi i danas povremeno organiziramo likovne izložbe u ovom prostoru te planiramo osposobiti slikarnicu koja se nalazi u prizemlju pozorišta.

Također, Gradski salonski orkestar formiran je na inicijativu pozorišta, a imao je i aktivnu ulogu u našem radu kroz angažman u predstavama da bi se 1954. godine institucionalno odvojio od nas i postao zasebna ustanova.

U studenom 1956. godine, premijernim izvođenjem predstave “Biberče” Ljubiše Đokića u režiji Irena Ćenana, zvanično je promovirana Dječja scena koja će u sklopu Pozorišta djelovati do 1973. godine i koja do danas još nije reaktivirana upravo zbog kadrovske potkapacitiranosti jer rad sa djecom iziskuje posebno obučene kadrove koji će se cijelim bićem posvetiti ovoj vrsti posla.

Kronološki gledano, unutar samog pozorišta naredna promjena desila se 1959. godine kada je na inicijativu Josipa Lešića osnovana kamerna scena “Studio 64”. Prva premijera na ovoj sceni je izvedena u listopadu 1959. godine, predstava “Obzirna bludnica”  Jean Paul Sartre-a u režiji Josipa Lešića.  I danas „Studio 64“ je mjesto nekih važnih predstava te mi svake godine radimo jednu ili dvije predstave na ovoj sceni.

Od važnijih aktivnosti još bih naveo inicijative za osnivanje Pozorišta lutaka u Mostaru, zatim manifestacije „Mostarsko ljeto“ koja se prvi put dogodila 1979. godine, aktivnosti Kluba mladih, Školskog teatra te posebno, časopisa “Naše pozorište” koji je tiskan od 1951. do 1971. godine s namjerom da publiku upozna sa svim onim što se dešava „iza scene“ odnosno da predstavi unutarnji život pozorišta. Posmatrajući sve ovo, kao direktor Narodnog pozorišta mogu biti samo ponosan na nasljeđe koje smo ostavili ovom gradu i na ulogu koju sada imamo u novom socijalnom ali i društveno-političkom okruženju.

Velika redateljska imena surađivala su s Pozorištem?

-Surađuju i danas.

Rat je promijenio sve?

-Da, rat je promijenio ljude, promijenio je naš odnos ne samo prema teatru već uopćeno prema kulturi. U postratnom periodu pozorište je doslovno građeno iz pepela. Ovdje ne mislim na zgradu koja nije u cjelosti rušena ali koja je pretrpjela teška granatiranja, više mislim na građenje kadrovskih i tehničkih kapaciteta kao i na ponovno građenje pozicije pozorišta u društvu. Sigurno nije bilo lako ljude animirati da se bave pozorištem obzirom na status koji kulturni radnici i danas imaju. Iznova oformiti ansambl odnosno njegov veći dio, stvoriti tehničke pretpostavke za rad još je veći izazov. I kako je vrijeme odmicalo , situacija nije postajala bolje jer u zadnjih nekoliko godina ovdje nije bilo značajnih pomaka na tom polju. Očigledno,  vrijeme nije radilo za umjetnost. Namjerno ne kažem samo za teatar jer je cijela kulturna scena izgubila čitav sloj ljudi koji su imali određene socijalne navike, posjećivali su kulturne događaje i bili su dio nas. Okolnosti su takve da se najmanje čitavu deceniju nije ozbiljno radilo na obrazovanju nove publike i to se reflektira na čitav sistem. Ako danas ne radimo sa djecom najmlađeg uzrasta i ako im u ranoj fazi odgoja ne pomognemo formirati pravilan sistem vrijednosti, tu prazninu će popuniti drugi mediji pa ćemo dobiti generaciju koja umjesto lektire čita skraćene internet verzije književnih djela, umjesto pozorišta gleda video klipove na internetu isl. Da li to želimo?

Na koji način NPM slavi 70. obljetnicu?

-S obzirom na značaj jubileja koji je tim veći ako se zna šta smo sve kao kolektiv prošli, odlučili smo se za nešto drugačiji pristup obilježavanju jubileja te za više programa tijekom čitave pozorišne sezone. Naime, mi ne obilježavamo samo sedamdeset godina rada već i sedamdesetu pozorišnu sezonu koja se proteže do kraja mjeseca lipnja naredne godine pa ćemo tako i dio sadržaja imati tijekom naredne godine. Samo iz razloga što je prije sedamdeset godina, 29.11.1949. godine odigrana prva predstava Narodnog pozorišta Mostar, mi smo simbolično istog dana organizirali uslovno rečeno centralni događaj koji se sastoji od retrospektivne izložbe arhivske građe i promotivnih materijala iz prva dva desetljeća rada pozorišta; te pozorišnu predstavu „Što te nema“ Marijane Aracki u režiji Erola Kadića koja je naš poklon mostarskoj publici. U narednom periodu imat ćemo niz predstava gdje će biti besplatan ulaz opet kao poklon publici zbog čije podrške smo i opstali sve ove godine, a kao važan događaj istaknuo bih i promociju monografije Narodnog pozorišta koja će se desiti u travnju naredne godine. Zadnji događaji koji će biti posvećeni jubileju su nove dvije izložbe o kojima ćemo naknadno govoriti.

Festival Mostarska liska postao je nadaleko poznat?

-Mi se nećemo zadovoljiti samo time da je „Mostarska liska“ regionalno poznata jer smatramo da je došao momenat da se festival dodatno profilira kao najznačajniji kulturni događaj godine u Hercegovini koji bi imao značajno učešće i drugih aktera kulturne scene jer „Mostarska liska“ pripada građanima ovoga grada, dio je njihovog kulturnog identiteta i unutar njenih sadržaja se trebaju naći i drugi kulturni i edukativni sadržaji. Dodatna komponentu za koju želimo da bude posebno prifilirana jest njegov turistički ali i integrativni značaj koji već sada ima u društvu. Sve relevantne projekcije kao i strategije razvoja upućuju na to da Mostar mora ići u pravcu grada ideja, kulture i turizma koji će zajedno sa IT sektorom činiti okosnicu čitave privrede. „Mostarska liska“ je, iako žanrovski određen kao festival komedije, ipak sadržajno dovoljno širok da objedini u određenoj mjeri sve gore navedene aktere u cilju ne samo brendiranja festivala i Narodnog pozorišta, već i Mostara kao mjesta ugodnog življenja.

Naravno, dosta toga ovisi i od odnosa građana prema samom gradu i njegovim vrijednostima ali akteri kulturne scene imaju i ovdje značajnu odgovornost kada je u pitanju osvješćivanje građanja o tome kakve benefite možemo imati ako držimo do vlastitih vrijednosti onako kako ih cijene stranci koji nerijetko, figurativno rečeno pređu pola svijeta da bi vidjeli ljepote Mostara. U tom smislu, kroz „Mostarsku lisku“ mi želimo i dalje produbiti saradnju sa drugim institucijama kulture, a ovdje bih podsjetio da smo proteklih godina kroz „Mostarsku lisku“ imali suradnju sa Centrom za kulturu, Hrvatskim narodnim kazalištem, Muzejom Hercegovine Mostar, Hrvatskim domom Herceg Stjepan Kosača, SPKD Prosvjeta i drugima, te ne vidim razlog zašto dalje ne bismo razvijali tu suradnju i odnose kroz okvir „Mostarske liske“ za dobrobit svih.

Koprodukcije s drugim teatrima donijele su puno uspjeha…

-Da, već sam ovdje govorio o izuzetno dobroj suradnji koju godinama imamo sa Hrvatskim narodnim kazalištem Mostar i zasluge za to bih podijelio sa ravnateljm HNK Ivanom Vukojom. Jedna od, po tematici kojom se bavi i odjeku koji je imala u društvu predstava Narodnog pozorišta upravo je rađena sa HNK Mostar, a govorimo o predstavi „Ajmo na fuka“ Dragana Komadine. Ova predstava izvođena je ne samo na našim scenama već i širom Bosne i Hercegovine, te u Austriji, Češkoj i Hrvatskoj. U skorije vrijeme smo uspješno  surađivali i sa Bosanskim narodnim pozorištem Zenica opet u koprodukciji sa HNK Mostar, dok su i naša zadnja dva projekta snažne i lijepe koprodukcijske priče sa Narodnim pozorištem iz Banje Luke gdje smo sa kolegama iz HNK Mostar kao redovnim partnerima uradili predstavu „Što te nema“ Marijane Aracki u režiji Erola Kadića, dok je izvršni producent bilo SPKD Prosvjeta Mostar.

Trenutno smo u procesu rada na predstavi „U ime identiteta“ rađene po motivima teksta Amina Malloufa u režiji Tanje Miletić Oručević i koprodukciji NP Mostar, HNK Mostar i Studija za izvedbene umjetnosti iz Mostara. Ovu predstavu financira Međunarodna organizacija za migracije a premijeru bi trebala doživjeti polovicom prosinca.

Čime se osobito ponosite?

Najviše se ponosim činjenicom da je Narodno pozorište ostalo narodno, da smo sačuvali svoju nezavisnost, estetsku i umjetničku dosljednost prema standardima koje baštinimo još od prvih izvedbi predstava ove kuće. Također, kao čovjeka najveću satisfakciju mi daju čestitke građana ovoga grada koji prepoznaju svaki napor koji mi činimo u cilju normalizacije odnosa u društvu koristeći teatarski jezik i sredstva. Mi svojim radom a prevashodno suradnjom sa drugim akterima kulturne scene ne želimo negirati bilo čiju posebnost niti staviti znak jednakosti između naših razlika, već ih po uspješnim modelima iz okruženja i iz društava koja su dosta kompleksnija od našeg a imaju skladne odnose, želimo uklopiti u sliku mozaika Bosne i Hercegovine. U poslovnom smislu, najviše sam ponosan na činjenicu da je Narodno pozorište financijski stabilna ustanova bez bilo kakvih dugovanja i opterećenja u tom pogledu, te da smo u zadnje četiri godine radnicima i drugim vjerovnicima vratili dug od preko 650.000,00 KM te uspješno riješili preko trideset tužbi koje su opterećivale naš rad. Zahvaljujem Gradu Mostaru, Gradonačelniku Ljubi Bešliću kao i njegovim suradnicima iz Službe za kulturu, za sve što su u proteklom periodu uradili za ovu kuću. Stvorene su pretpostavke za daljnji napredak Narodnog pozorišta kojem se radujem.

Razgovarala Vesna Hlavaček

[email protected]

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

error: Content is protected !!