INTERVJU Ivica Ćurković: U posljednje vrijeme vidim velike pozitivne promjene u Mostaru i to me jako raduje (DIO 3.)

Biografija Ivice Ćurkovića prepuna je referentnih činjenica o izuzetnim uspjesima na svjetskom planu i kada se sve sublimira može se konstatirati da je on jedan od najblistavijih ličnosti , ne samo u oblasti sporta, koje je Mostar dao. Bez obzira gdje je djelovao i šta je sve postigao postoji transmisija znanja i iskustva na sredinu iz koje je potekao. Dovoljno je pročitati njegovu biografiju pa da budete inspiriranim za neka osobna pregnuća i dosege. Ćurkovićev svaki boravak u rodnom Mostaru, a njih je svake godine sve više, predstavlja prvorazredni događaj jer se od njega može mnogo naučiti i time obogatiti svoje znanje. Ovaj intervju je lijepa i korisna lekcija za one koji žele uspjeh.   

Vi ste paralelno sa klupskim obavezama bili uključeni u niz respektabilnih nacionalnih , europskih i svjetskih asocijacija. Prosto je neshvatljivo kako ste mogli u tako velikom broju tijela djelovati , a posebno kada se zna da ste svugdje imali više nego odlične rezultate, te ste postali pravi mamac za čelna mjesta.

-U međuvremenu sam imao čitav niz drugih angažmana, recimo u Parizu zatim u europskim i svjetskim asocijacijma kao što su FIFA, UEFA , osnivač sam jugoslavenskog komiteta „Pjer de Kuberten“ , član izvršnog biroa Međunarodnog komiteta „Piere de Coubertin“ i član  ovog komiteta sa sjedištem u Laussani. Te funkcije sam obavljao u periodu  1990- 2006. godine. Trebala bi čitava knjiga da se temeljito predstavi sve ono što sam u tim asocijacijama radio. Veliku aktivnost imao sam i u Međunarodnom komitetu Mediteranskih igara od člana Tehničke komisije, preko člana Izvršnog biroa, da bi 2010. godine bio proglašen počasnim članom Komiteta Mediteranskih igara. Poodavno sam se uključio u rad Jugoslovenskog Olimpijskog komiteta jer sam već 1986. godine postao član delegacije našeg Olimpijskog komiteta na sedmoj sesiji MOK-a u Laussani. Uzeo sam učešće i na 96. sesiji MOK-a u Tokiju, kada smo kandidirali Beograd za Olimpijske igre 1996. godine. U Parizu sam imenovan za šefa misije na Europskom olimpijskom  festivalu mladih (EYOF). Godine 2001. su me imenovali za člana Predsjedništva JOK-a i na toj funkciji sam bio sve do 2005. godine, kada postajem podpredsjednik OK SiCG. Prije nego što ću postati čelni čovjek ove ugledne asocijacije a to se desilo  7.03. 2006. prethodno sam vršio dužnost predsjednika. Vidite kako je tekao put da bi vas postavili za glavnu ličnost. Morali ste dakle proći sve faze rada i sva mjesta kako bi potvrdili svoje sposobnosti. Sve sam vam ovo naveo da bi stekli sliku o mom bogatom angažmanu, mojim obavezama i odgovornostima koje su proisticale s tih pozicija.    

 Prepoznavajući vaše sposobnosti, kvalitet rada i ispoljenu ozbiljnost i odgovornost kooptirali su vas u UEFU I FIFU. Koja ste zaduženja dobili?

– Ja sam danas počasni član Mediteranskih igara igara, počasni doživotni predsjednik Partizana, počasni građanin grada Saint Etienna, ambasador Svjetske judo federacije (IJF), ambasador nogometnog kluba ASSE Saint Etienne i počasni član Internacionalnog komiteta Mediteranskih igara. Zovu  me na sve utakmice UEFA kao dugogodišnjeg člana. Svojevremno sam u FIFI obavljao jednu funkciju koja mi je bila jako važna i ponosan sam na to. Sjećam se da je to bilo 2006. godine kada su me predsjednik FIFE Josep Sepp Blatter i Michel Platini pozvali i kažu mi: -Slušaj gospodine Ćurković mi moramo oformiti komisiju za bezbjednost i sigurnost stadiona. Tada je UEFA  imala svoju komisiju dok  je FIFA nije ustanovila. Šta je u stvari bio povod da se krene sa osnivanjem te komisije?  Desila se velika nesreća na jednom stadionu u Africi pri čemu je poginulo dosta posjetitelja. Ja sam bio tad član europske komisije. Decidno su mi priopćili da sam ja zadužen da formiram  komisiju  za sigurnost stadiona. Odgovorio sam im da se nalazim na poziciji  predsjednika  Olimpijskog komiteta i da takvu obvezu ne bogu prihvatiti. Međutim insistirali su rekavši da sam upravo ja čovjek najvećeg povjerenja. Prihvatio sam na kraju.

 I ja sam za godinu dana to realizirao. Naravno, poslove su obavljali policajci vrlo profesionalno. Ja sam došao točno u 10 sati na prvi sastanak. Pripremio sam se dobro. Napravio sam šemu rada te komisije i bio sam predan tom poslu i to je trajalo od ožujka 2006. do srpnja 2007. godine. Dakle tad sam bio predsjednik Komisije FIFA u okviru Tehničke komisije za bezbjednost stadiona FIFA, a prije toga samo član te komsije (1998-2007.).

U UEFI sam imao iskustvo na tim zadacima jer smo tu komisiju ranije osnovali. Još jednu funkciju sam imao u UEFA, kao član Komsije UEFA za fudbal (srpanj 2009.).

Jedna tema je nezaobilazna kad se govori o karijeri sportista, a to je osjećaj kad se treba povući, jer mnogi nisu znali procjeniti kad treba okačiti dres o klin i reći -zavjesa je spuštena.

-Svakako. Svi ti uspjesi  dešavali su se u nekom vremenu tako da sam se ja polako povlačio. I ono što je jako bitno u životu jeste da se znaš povući, znaš da dođe vrijeme i da sebi kažeš:-Sad je vrijeme. Treba da se vratiš doma što meni savršeno odgovara.  Ali recimo  mene i danas zovu iz Partizana. Sad ću ići na Medteranske igre u Atenu dole u Patros, na pijesku odnosno na plaži se odvijaju natjecanja. Prošli put sam bio u Kataloniji. Ja tamo imam sve počasti, ali moram se polako riješavati svih obaveza sa određenim godinama, jer ako insistiraš na tome da ostaješ, pravit ćete probleme i sebi i drugima.

Ovih danas smo svjedoci da je veća grupa mostarskih nogometaša  stigla u Mostar i da se prvi put do sada druže u većim grupama. Da li vam to govori da ipak to vrijeme ide naprijed,  da se treba nadati  da će možda netko od vas starijih preuzeti  neko kormilo i ta svoja velika iskustva u kombinaciji sa znanjem te intenzivnim radom polako prenositi ovdašnjim klubovima, ako ostali uvjeti budu pozitivni? Svjedoci smo da su ovih dana u Mostaru bili Bajević, Marić, Hadžiabdić, Tuce, Benco, Kodro, Goca Jurić a s njima su se družili Vladić, Kajtaz, Đurasović, Kalajdžić…Taj potencijal bi trebalo pokrenuti za dobrobit grada.

-Počet ću odgovor s pretpostavkom kuju ste naveli-ako ostali uvjeti budu pozitivni. Taj čovjek koji dođe mora imati pored nogometnog iskustva, koje je jako bitno,  i druge pretpostavke. Jako je bitno da ima kvalitet, ali postoje i druge oblasti koje traže iskustvo, a tu prije svega mislim na iskustvo sa upravljanja financijama, zatim odnosi sa medijima i publikom i brojna druga iskustva.  Nije dovoljno znati kako loptu šutnuti jer to je najlakše, ali treba znati kako da se ne upetljaš u financijske probleme, da ne uđeš u nešto što je protuzakonito. Sve su to elementi na koje treba računati kad ulazite u takav posao. E, upravo je to mene držalo  jer sam bio takav. Prvo imao sam svoj socijalni mir i dobio sam mirovinu od francuske u kojoj sam radio 32 godine. Otkupio sam osam godina koje sam proveo u Veležu i Partizanu i osobno sam to platio. Kod nas je taj problem jako veliki. Taj socijalni mir kako ga napraviti? Igrali ste recimo deset godina ovdje, pa negdje drugo nekoliko godina i promijenili ste desetak klubova. Postavlja se pitanje tko je plaćao za vas socijalne i penzione doprinose. Ako su uplaćivali pojedinačno za par godina u jednom klubu vi dobijate samo malu svotu. Moraš imati nešto pristojno, a od tih para što se zaradilo od toga ne ostaje ništa. Možda eventualno da ste na vrijeme uzeli stan ili kuću, ostalo ne postoji. Znači, iskustva moraju biti različita. Ja sam vam podastro svoj ‘curiculum vitae’ da vidite kako sam u životu vrlo ozbiljno prilazio upravo ovom problemu  o kome govorimo, o obezbjeđenju socijalne stabilnostu kad se povučete. Ja sam imao svoje predispozicije koje sam ponio odavde, ali sam učio i gledao. Znao sam da slušam, znao sam da otvorim oči i načuljim uši i da zatvorim kad treba uši i usta. Ako puno pričaš onda ovo dvoje nema. Na rukovodećim mjestima stvari trebaš da gledaš drugačije, jer kao rukovodilac vi ste uvijek na udaru.

Nogomet je najkomplikovaniji sport . Zašto? Jer je tu okupljen najveći broj gledatelja, najveći broj  igrača, najveći teren. Ti moraš  uigrati igrače a to pretpostavlja veliki rad, neprekidno vježbati , ponavljati, mora se živiti za svoj klub. Ima nas dvadeset, jedanaest na terenu plus zamjene i mi koji vodimo. Kao što je to komplicirano, ipak najveća demokracija postoji u nogometu. Svatko od nas  trojice ima pravo, čak može pogoditi i rezultat. Nogometni rukovodioci moraju imati veliko iskustvo. Ja sam mnogo naučio, mnogo od mojih rukovodilaca u Saint Etiennu, posebno od predsjednika tog kluba. Moraš biti ozbiljan, oštar,  moraš gledati, nekad se i našaliti, tako da je to jako komplikovano za jedan klub. Postoji jako puno emocija. Postoje tri svari koje su jako teške za kontrolirati ih. To su emocije koje svi imamo prema klubu za kojeg smo vezani. Zatim novac, ne samo za sebe nego i da ga  drugim obezbijedimo u upravi. Novac je vrlo opasna stvarnost.

I treća stvar- ljudi koji dolaze mogu biti vrlo uspješni privrednici i uopće uspješni ljudi, ali su oni u suštini  anonimni. Dolazeći u klub oni postaju javne ličnost a tada postoji opasnost jer se pojavljujete u medijima, tisku, radiju, televiziji, danas sve više na portalima ili facebooku. To je jako opasno jer tada te ličnosti misle da su jako velike i da sve znaju. Ta demokracija postoji i ona je prisutna, ali ne može on sa te pozicije da tako govori. Zato je sve to komplikovano i tu morate biti maher da opstanete.

Sintetizirajući svo vaše iskustvo izgleda da pored niz pozitivnih osobina pojedinaca inteligencija najviše odlučuje.

-Inteligencija je jako bitna kao i obrazovanje naravno, ali još je nešto veoma bitno, što se ne može naučiti a bez toga nema ništa. To je intuicija. Ne samo to  ako ja znam šta vas dvojica mislite, nego tko ste vi. Ja trebam da uočim da li ste vi dobronamjerni  ili imate neku zadnju misao. Mi se susrećemo sa velikim brojem ljudi. Morate dobro procjenjivati kakvi su i što žele. Ja mogu da kažem da sam se rijetko prevario u procjeni ljudi sa kojima komuniciram.

Zanimljivo je da ste se bavili novinarstvo o čemu svjedoče novinski tekstovi u arhivama i knjižnicama. Dosta toga sam osobno sačuvao, posebno iz „Tempa“.

-Ja sam u jednom periodu dok sam bio aktivan nogometaš mislio da će moje životno opredjeljenje biti novinarstvo. Čak sam imao dosta prijatelja  i jedan od njih je poznati novinarski bard Ljubiša Ljuba Vukadinović. Kod Ljubiše sam nosio moje tekstove za novine koje mi je on korigovao. To je bilo nešto što je predstavljalo rijetkost. Njegov sin Miša, koji je kasnije postao fotoreporter, mi je bio veza do Ljubišine kuće. Međutim, ja sam odlazeći na turneje prihvatao ponude redakcija  da im ja šaljem reportaže sa tih gostovanja. Tada redakcije nisu imale sredstava da šalju specijalne izvještače u udaljene zemlje. Imao sam dobre prijatelje, između ostalih Radeta Šošića, glavnog urednika Tempa, zatim kultnog Marka Markovića, a i druge novinare sam poznavao. Ja sam mislio da će to biti moje životno opredjeljenje. Surađivao sam sa redakcijama „Sporta“ i „Tempa“. Zaista sam imao  smislao za novinarstvo.

 Podsjećamo Vas na svečani prijem 15.12.2008. godine  u Sportskom savezu grada Mostara, kada Vam je gradonačelnik Ljubo Bešlić, u znak pažnje i poštovanja za postignute rezultate, kao rođenom Mostarcu i istaknutom sportisti, uručio prigodne poklone, umjetničku sliku i monografiju Mostaru. To je predstavljalo najavu onog što se desilo  u veljači 2013. kada ste primili Orden za zasluge Grada Mostara i Priznanje za životno djelo. Kasnije ste dobili prestižno priznanje Mimar mira od Centra za mir i multietničku saradnju Mostar kao graditelj mira čovjek koji širi pozitivne silnice kosmopolitizma i razumijevanja među svim ljudima. 

-U svojoj sportskoj karijeri dobivao sam brojna odlikovanja i počasti koje su mi dodjeljivale velike osobe, ne samo sportske, nego i državne. Međutim, ova dva priznanja  mi  još više znače jer su došla od mog rodnog Mostara. Ova sredina  u kojoj sam odrastao i počeo nogomatnu karijeru u Veležu naučila me je pravim ljudskim vrijednostima, ovdje sam stekao brojne prijatelje koji su i danas dio mog života. U bilom kakvim situacijama sam se nalazio , nikad nisam zaboravljao spominjati Mostar, taj čudesni lijep i izuzetno drag grad u koga smo svi zaljubljeni, bez ostatka. Njemu se uvijek vraćam, i konačno svaki put sam duže u njemu, prije svega zbog ljudi koje volim. Uvijek na strani spominjem Mostar  i moju povezanost s njim. Mostar je dio mene, dio mojih misli i uvijek je prisutan ma gdje da se nalazim. U posljednje vrijeme vidim velike pozitivne promjene u Mostaru i to me jako raduje. Zrinjski i Velež su dva gradska kluba koja su se ravnopravno natjecala dvadesetih godina prošlog stoljeća u gradskoj ligi boreći se za plasman u više rangove natjecanja i bilo je normalno da  nogometaši prelaze iz jednog u drugi klub. Zajedno su uzimali učešće na turnirima i sve je proticali u sportskom duhu. Mislim da dolazi takvo vrijeme te da će ubuduće postojati isključivo sportski rivalitet.

Možda je stereotipno pitanje ali ima puno smisla. Koja Vam je utakmica ostala u najdubljem pamćenju i što je razlog za takav osjećaj?

– Rekli su mi u Veležu, kad sam se najmanje nadao, da ću braniti protiv Crvene zvezde. Noć uoči  susreta nisam mogao spavati. Toliko sam puta slušao i čitao u tisku o strahovitom šutu jednog Bore Kostića, o prefinjenom dribleru i graditelju igre Dragoslavu Šekularcu, o umješnosti Ivana Toplaka. Obišao sam cijeli svijet, zaustavljao sam udarce čuvenih nogometnih asova, ali ova utakmica sa Crvenom zvezdom ostala je neizbrisiva. Poslije je išlo lakše, nestalo je straha i sve je izgledalo vedrije nego tog puta. Prvi gol dao mi je Ivan Toplak i to dobro pamtim. Najveće zasluge za promjenu mog stila branjenja imao je veliki mag Stjepan Bobek koji mi je rekao: -Siguran si na gol liniji, ali moraš da gospodariš i u golmanskom prostoru , dakle u šesnaestercu. To me je naučio i zbog toga Bobeku beskrajna hvala.

Ove godine ukazana vam je još jedna počast – primili ste Povelju počasnog člana MIANU odnosno Međunarodne istraživačke akademije nauka i umjetnosti. Vi ste time povećali brojnost Mostaraca akademika.

-Naravno da me raduje takvo priznanje i sve ču učiniti da opravdam takvo priznanje i ukazano povjerenje, a to se jedino posvečenim radom može postići. Ta osobina mi ne nedostaje.

Jedan Mostarac, poznatiji pod nadimkom Garo, me je jučer nakon čitanja prvog dijela ovog  intervjua podsjetio na jedan veoma dragocjen podatak. Munjevito ste reagirali na poziv za pomoć.

– Mešak Skočajić, rođeni Mostarac, je životnom stazom promijenio mjesto boravka i živio je  u Novom Sadu. Razbolio se i trebale su mu pare da nabavi neki lijek. Obratio mi se s molbom a ja sam odmah otputovao iz Beograda za Novi Sad i pomogao mu. Čovjek mora shvatiti i pomoći one koji su ugroženi.

Razgovarao: Zlatko Serdarević, [email protected]

One thought on “INTERVJU Ivica Ćurković: U posljednje vrijeme vidim velike pozitivne promjene u Mostaru i to me jako raduje (DIO 3.)

  • kolovoz 17, 2019 at 7:42 pm
    Permalink

    Google sada plaća 17.000 do 22.000 USD mjesečno za rad putem interneta od kuće. Pridružio sam se ovom poslu pre 2 meseca i zaradio 20544 $ u prvom mesecu ovog posla. Mogu reći da se moj život potpuno promijenio na bolje!

    Pogledaj šta ja radim ………WebJob33.Com

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

error: Content is protected !!