INTERVJU Stojan Golemac: ONOSTRANOST SVJETOVA, DOSLUH S PRIRODOM, ČITANJE I BILJEŽENJE BETOVENOVE GLAZBE SAMO SU SEGMENTI GOLEMČEVE KNJIŽEVNE AKCIONOSTI

Ime vrlo plodnog književnika Stojana Golemca (1959.) poznato je na širim prostorima. Njegova djela emaniraju veoma neobična razmišljanja o pojavnom svijetu, događajima, odnosima čovjeka i prirode, suvremenom životu i brojnim drugim temama, pokušavajuči generalno da odgovori na krucijalna pitanja tko smo, odakle smo i kuda idemo.

Dugo godina je živio u europskoj kulturnoj metropli Parizu gdje je stekao dragocjena iskustva. Početne retke svoja posljednja dva djela napisao je u kafanskim prostorima boemskog dijela Pariza u kojima život intenzivno pulsira. Prvi roman „Prvo pismo Marie“ objavio je 1986. godine da bi danas završavao svoj 21. roman izražavajući neutoljivu žeđ za pisanjem.

Zarobljen u spisateljske svjetove potpuno im se predao. U ovom intervjuu pokušali smo odškrinuti spoznajni prozor i zaviriti u čaroban svijet koji nam nudi.

Imate akcentiranu moć da zapažate prirodne pojave koje večina ljudi ne uspijeva dokučiti. To su nepoznati, onostrani  svjetovi koje uslovno rečeno samo nadareni mogu zapaziti.

-Po meni to i jeste znak umjetnosti. Poslije četrdesetak godina bavljenja pisanjem u mom novom romanu „Snaga fotogragfije“ naglašavam snagu fotografije, njenu moć i univerzalnost.  U čemu je snaga fotografije? Mislim da je u čovjekovom oku, u njegovom osječaju i dodiru. Moje oko je zapazilo fragment arhitekture grada na obroncima brda, njegov dio koji se ne može izbjeći. Međutim, taj fenomen ja opisujem riječima, kao da sam ga uslikao fotografskim aparatom i pred nama se ukazuje zabilježena slika. Ono što me posebno fasciniralo jeste prelamanje hlada i sunca odnosno svjetlosti. Nije teško uočiti kako svjetlost nadvladava hlad u određenom trenutku i na određenom mjestu. Svjetlost dominira nad cijelim brdom, nad čitavim njegovim fragmentom na kome su podignuti stambeni objekti. Možemo kazati  da su sve te kuće razbacane i to jest fragment arhitekture, ali ne na način da su one ružne. Ja sam htjeo da to brdo bude dominantno snagom svjetlosti koja se ispoljava u fotografiji sa određenim šarmom.

Problem se usložnjava ako postavimo pitanje kako sve to objasniti čitaocu, i kakva je i odakle vam ta moć da se tako kominicira sa prirodom. Šta je to što vam pokreće neobično čulo  kojeg svako nema?

– Mislim da je riječ o inspiraciji. Po srijedi je neobjašnjiv fenomen u čovjeku. Jednostavno vam inspiracija otvara vrata u taj začudni svijet. Kad pokušam odgovoriti na takvo pitanje misli me vode u drugi prirodni fenomen koji generira prethodni. Generirajuči faktor je prošlogodišnje miholjsko ljeto kakvo ja nikada do sada nisam imao prilike doživjeti.  Ono mi je pružilo neku posebnu snagu i energiju koja se u meni probudila. Ja sam je osjetio i opisao riječima fenomen kojeg nikad ranije nisam mogao dokučiti i sav taj doživljaj sam opisao riječima praveći specifičnu „fotografiju“ koju ne bi nikad mogao napraviti za posljednjih 35 godina koliko se bavim pisanjem, da nije bilo uzroka-nikad dugotrajnijeg miholjskog ljeta.

Očigledno miholjsko ljeto je uzrokom registrovanog događaja. Po čemu je bilo karakteristično proteklo miholjsko ljeto?

– Ja sam osjetio neku duboku tišinu u tom titraju zraka, što znači da sva ta okom obuhvačena arhitektura na padini brda titra u tišini. To je neobjašnjiv pojam, tako lijepa slast u osječaju. Vjerujte, taj mjesec ne bih zamjenuo ni za koji drugi. Mislim da tako nešto postoji samo u Hercegovini, naravno ko ima moć da sve to osjeti. Mi ovdje u Hercegovini imamo fenomen kojeg nam je priroda podarila a to je miholjsko ljeto i ono je uvijek ugodno. Međutim, nikad do sada nije bilo tako izdašno kao prošle godine. Taj titraj zraka i tišina pobudili su u meni inspiraciju da napišem knjigu pod nazivom „Snaga fotografije“.  U njoj sam opisao dvije Betovenove sonate „Sonatu za Elizu“ sa orkestrom i „Tišina“.  Koliko je miholje ljeto bilo presudno za pisanje ove knjige ne treba mnogo objašnjavti. Samo zbog takve kvalitete tog doba u meni se probudila inspiracija da prenesem doživljaj na papir.  Mislim da treba imati hrabrosti , dara i znanja opisati Betovenove kompozicije riječima. Koliko sam u tome uspjeo neka prosude čitaoci. Ja sam pokušao ono što niko do sada nije uradio.

Bez obzira na sve zvukove oko nas, vi dokazujete da je to miholjsko ljeto bilo karakteristično upravo po tišini.

– Tako sam ja osjetio taj karakterističan period, znači – zrak titra kao da neko svira na klaviru.Tako sam osječao i doživljao fenomen tog ljeta bez obzira što su ljudi žamorili oko mene. Jednostavno ta tišina je nadvaladavala sve zvukove i glasove, bila je glasnija od svih tonova.

Da li smatrate da je tišina predskazivala neku buru, ili da se ona i dalje nastavlja jer to ljeto se produljilo i u siječanj. Kao da miholjsko ljeto još uvijek traje?

– I ovaj je siječanj bio sunčan a miholjsko ljeto uvijek postoji u Hercegovini. Ko god ovdje živi mora ga osjetiti, ali prošle godine je zaista bilo jedinstveno i fantastično. Da li će se više ikad ponoviti ne mogu tvrditi. Izuzetno lijep  je bio probuđeni osjećaj pred tako čudesnim međugodišnjim periodom.

 Vi ste uhvatili jedan trenutak i on je trajao koliko i miholjsko ljeto, jer bez obzira na tolike dane za prirodu je to toliko mal vremenski interval da je zanemarljiv. Znači li da ste postali svjedokom nečeg neobičnog samo zato što ste imali naglašenu percepciju?

– To je djelomično točno iz razloga što je inspiracija pobuđena tišinom. Ja sam želio ranije obraditi ovu temu i bez tog karakterističnog miholjskog ljeta, onako kako sam ga doživio. Možda bih napisao potpuno drugačiji tekst, ali ta snaga titraja zraka i ta tišina su pobudili nešto u meni što ja do tada nisam znao da posjedujem. I tada sam uhvatio fotografiju kroz snagu svjetlosti i hlada, što je nadjačalo fragment tih razbacanih kuća, tu arhitekturu koja je realno ružna. Sliku sam postavio riječima na način da ona dobije svojevrstan šarm.

 Očito se u vašem djelu susrećemo s fenomenom kojeg ste sami svojom imaginacijom stvorili. Riječima opisujete tišinu.

– Poznajem dobro klasičnu glazbu i uvijek je, kad imam priliku, slušam. Kroz riječi i tu tišinu ja sam direktno opisao pomenute Betovenove kompozicije „Sonatu za Elizu“ za orkestar i „Tišinu“. Mislim da sam svojim vokabularom, percepcijom i emocijom osvjetlio posebnom svjetlošću ta dva remek djela klasike.

Koliko nam je poznato ne postoji do sada primjer da je neko tišinu opisao riječima?

– U pravu ste. Uspio sam iz razloga što je to moj stil pisanja i umjetnička raspjevanost. Ja sam već jednom napisao djelo na temu „Sonata za Elizu“ i ono nosi upravo takav naziv. Smatram da čitaoci koji osjete moje misli i osjećaje prenešene na papir mogu i zaplakati pod uticajem izazvanih emocija. Samo taj plač je potaknut od radosti a ne od tuge.  Kad je Betoven pisao „Sonatu za Elizu“ posvetio ju je nekoj ženi što znači da je morao biti zaljubljen i imati razvijene osječaje prema njoj. Time su pobuđene njegove emocije a potom i inspiracija za komponovanje. Djelo je toliko emotivno da je dobilo univerzalni karakter i čitav svijet kad sluša „Elizu“ osjeća se veoma ugodno. Smatram da ne postoji jedinka na svijetu koja će izjaviti da joj se ne sviđa Betovenova „Eliza“.

Ljudi koji vole klasičnu glazbu slušaju tu kompoziciju u brojnim aranžmanima kojima se ona stalno nadograđuje i osavremenjuje. Ali, treba znati da svi aranžmani imaju istu klavirsku glazbu bez obzira na kojem se instrumentu izvodi: „Sonata za Elizu“ sa orkestrom  se upravo tako nadopunjava i obogačuje. Ja sam i taj detalj pokušao opisati riječima i da li sam uspio neka čitaoci ocjene.  Moram iskreno priznati da sam se u određenom trenutku izgubi , ali ne znam zašto. Čak sam se bojao i mislim da je to bio dobar znak s obzirom na problem s kojim sam se dragovoljno suočio. Realno govoreći da sam imao više hrabrosti, možda bi bilo još bolje ali i ovo napisano vrijedi truda da se pročita.

Rekli ste da vas ne čitaju. Kako reagirate na ovo pitanje? Ako od stotinjak kupaca vaše knjige barem je jedan pročita i osjeti sve ono što ste željeli iskazati, da li mislite da ste uspjeli?

– Naravno da sam tada uspjeo. Međutim, u principu smatram da se knjige općenito ne čitaju. Za mjesec dana sam prodao negdje oko 130 knjiga a samo mi je nekolicina od njih rekla da su je pročitali. Danas se knjige veoma slabo čitaju, ali pogrešno je misliti da je to današnja specifičnost. Smatram da se uvijek malo čitalo. U Parizu gdje sam dugo živio i stvarao, statistike pokazuju da svaki dan neku knjigu čita šest milijuna ljudi, a to iznosi samo deset posto Francuza. Možda je to najbolji dakle svjetski nivo ali je ipak malo.

Moja literatura, kojom se bavim četrdeset godina, je osim umjetnosti djelomično angažirana. Do sada sam napisao i objavio preko dvadeset knjiga. Pored pisanja sam uređujem svoje knjige, a taj posao je jako značajan i odgovoran te zahtijeva puno rada i naravno poznavanja pravila uređivanja.Teško je napraviti prelom, lektorisati, biti potom korektor i grafički je urediti.Ponekad mi  je teže urediti nego napisati knjigu, toliko je taj posao zahtijevan i odgovoran. Angažirana literatura zahtijeva da poznajete IT industriju, da se neprekidno usavršavate u tom smjeru i da pratite savremena dostignuća koja se vrtoglavom brzinom mijenjaju.

Danas čovjek ne treba da ide iz svog kvarta da bi bio globalan i o svemu informisan jer mu to omogućava mreža suvremenih komunikacija tako da je obuhvaćen medijskom i poslovnom globalizacijom. Već sada mnogi rade u svojoj kući zahvaljujući toj tehnologiji. Ja sam o toj temi pisao u knjizi „Snaga fotografije“ jer su sve to fragmenti ovog vremena. Tu sam pokušao da običnim ljudima i djeci pomognem. U svojoj mašti izmislio sam specijalni mobitel u koji se može instalirati aplikacija koja se zove „Cenzura savjesti“ i time se kontrolišu djeca do 18 godina. Moderni način obrazovanje po meni podrazumijeva da se direktno na mobitelu piše a ne na papiru sa olovkom. To je taj model kojeg moramo razvijati i usvajati čim prije. Objasnio sam šta je aplikacija a šta platforma. Znači svako , bez obzira na vrstu posla se neprekidno mora usavršavati jer to zahtijeva posao i svakodnevni život. Pred današnjeg pisaca postavlja se još jedan zadatak da sam uredi svoju knjigu a za takav posao treba poznavati suvremene tehnologije.

Planirao sam napisati trilogiju koja se sastoji od dva izdata djela „Snaga fotografije“, Komunikacija sa okolnom“ dok će se  „Moć filma“ pojaviti za par mjeseci. U knjizi  „Komunikacija sa okolinom“ sam pokušao objasniti da sada osječam jednost između mene kao individue i mene kao pisca.  Jednostavno više ne postoji dvojnost između ta dva subjekta. U knjizi „Moć filma će se pojaviti osoba koja će se zvati Ja. Osjećate da je tema vrlo intrigantna i zanimljiva.

Kad govorimo o čovjeku i prirodi osjećam da bih bolje opisao život ptica u Hutovu blatu nego onu padinu u Mostaru. Uočio sam da ptice imaju savršeniju organizaciju života u svom staništu nego što su naša državna uređenja. Ptice su same uspostavile poredak koji fascinira jer reflektira harmoniju i svako ima svoje mjesto u njemu u kome se sigurno osjeća.

Razgovarao: Zlatko Serdarevic

[email protected]

One thought on “INTERVJU Stojan Golemac: ONOSTRANOST SVJETOVA, DOSLUH S PRIRODOM, ČITANJE I BILJEŽENJE BETOVENOVE GLAZBE SAMO SU SEGMENTI GOLEMČEVE KNJIŽEVNE AKCIONOSTI

  • ožujak 24, 2020 at 12:17 pm
    Permalink

    I got what you mean , regards for posting.Woh I am lucky to find this website through google.

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

error: Content is protected !!