INTERVJU Tamara Čapelj: Pišem o onome što me dotakne, a to su marginalizirane teme i skupine u svijetu blještavila i zabave

Početkom listopada priređena je u sarajevskoj Galeriji Collegium artisticum promocija stihozbirke Giocondin smiješak bh. Pjesnikinje Tamare Čapelj.

O trećoj knjizi stihova naše poetese, objavljenoj u nakladi UU Planet Poezija, govorili su i pisali recenzenti – Marijan Grakalić i Jadranka Matić Zupančič, a mi razgovaramo sa samom autoricom.

Prije svega, zanimljiv je i inspirativan naziv knjige…

-Zahvaljujem se napohvali i toplim riječima. Kad sam razmišljala o tome kako ću svimpjesmama u zbirci ispričati što točovjek sve skriva u sebi šaljući drugima prividnu sliku mirnoće,a najčešće tako što se osmijehne,sjetila sam se najpoznatijeg smiješka na svijetu – Mona Lisinog ili La Giocondinog. Naslov zbirke povezan je s mojim doživljajem te Leonardove slike, s tim kako vidim majstorski uhvaćen nedokučivi smiješak u isto vrijeme mlade žene, kćeri, sestre, pripadnice određene društvene klase, prijateljice, osobe koja donosi odluke, osobe s neostvarenim željama, svjesne ili nesvjesne drugih i njihovih problema, dakle cjelovite ličnosti koja i sama skriva od drugih ono što ne želi da saznaju. A to je tako ljudski, s tim što moja La Gioconda jesu ljudi iz našeg društva, ovog ovdje i sada, za koje znamo da s nama dijele isti životni prostor, ali ih nikako nemamo za prijatelje.

Prođimo kroz pjesničke cikluse Giocondinog smiješka… Što se krije Iza smiješka?

-Iza smiješka se krije sve ono što proživljavamo duboko u sebi i borimo se s tim kako znamo i umijemo. Mislim na situacije kad nas poznanik sretne na ulici i pita: „Kako si?“, a mi najčešće nemamo volje govoriti o onome za što mislimo da nas razgolićuje pred drugima i time nas čini slabima, pa se nasmiješimo i odgovorimo: „Dobro sam“. Pjesmama sam pokušala reći što to tako pomno skrivamo smiješkom: neku tešku spoznaju, bol, gorčinu, nemoć, ljubav, čak i veliku radost, rezignaciju, frustraciju, sjetu, zapravo čitav spektar emocija i unutarnjih borbi suvremenog čovjeka koji živi na ovim prostorima.

Pišete o vršnjačkom nasilju, o starosti, o nasilju u obitelji…

-Pišem o onome što me dotakne, a to su marginalizirane teme i skupine u svijetu blještavila i zabave. Servira nam seradosna pozornica po kojoj šeću zvijezde i zvjezdice. One su lijepe, pametne, uspješne, dobro odjevene (ili ne!), šire zen i recepte za uspjeh. Ali, čim siđemo s te šarene pozornice, dočekaju nas tama i problemi onih koji se ne čuju? Zašto se ne čuju? Zato što ih je sramota priznati kako žive jer nisu dio blještavila ili nemaju kome reći. Dočekaju nas ljudi gurnuti na margine društva: djeca, žene i starci koji istinski pate. Pokušala sam pjesmama pokazati kako se oni osjećaju, lirskim slikama dočarati njihov svijet i tako pomoći novinarima koji se bave stvarnim životom ljudi oko nas. Govoriti u ime onih koji šute.

Provedite nas kroz nekoliko vama osobito dragih pjesama prvoga ciklusa…

-Izdvojit ću nekoliko pjesama zbog onoga na što sam njima željela ukazati: „Persona non grata“ jer upravo govori o tome kako krijemo nevolju u sebi i povlačimo se u začarani krug depresije i samoće, umjesto da potražimo stručnu pomoć, „Kućanice“ jer govori o ženama posvećenim uspjehu i karijeri članova obitelji, a koje su potisnute u društvu, „Imaginary Friend“ posvećena je ljudima koji su u zreloj dobi zadržali izmišljenog prijatelja iz djetinjstva te im je trajno narušena socijalizacija, „Pjesma irisu izniklom u totalitarizmu“ govori o elitističkom odnosu totalitarnih režima u kojima je sve dostupno samo odabranima, „Perunike samohrane majke“ je pjesma u kojoj sam kontrastrirala brige samohrane majke koja gleda kako će othraniti dijete s ‘brigama’ dobrostojećih žena, „Dan državnosti“ je  praznik viđen očima ratnog vojnog invalida, „O jednoj starosti“ posvećena je starijim osobama kojima su djeca emigriralai njihovoj svakodnevnici. Zatim bih izdvojila i pjesmu „Zid šutnje“ o obiteljskom nasilju nad ženam te „Mulier in vitam“ u kojoj govorim općenito o životu žena s prostora Balkana, o odgoju koji ih sputava i društvenim normama. Ipak, najdraže su mi „Oporuka umirućih gradova“ jer govori o relanosti odlaska mladih s ovih prostora i, po meni, najvećeg problema koji se izravno tiče odgoja „Vršnjačko nasilje po mjeri kućnog odgoja“, jer smatram da agresivce proizvodi obitelj od najranije dobi. Kako dijete raste, zadržava agresivno ponašanje koje i dalje usmjerava na vršnjake – u ovom slučaju odrasle ljude. Mislim da se to može i treba iskorijeniti odgojem.

Cijela zbirka, već od uvodnih i ljubavnih tema, pa do onih socijalnih i urbanih u kojima se slika grad kao mjesto života i susreta, pokazuje veliku misaonu samosvojnost autorice i njezinih uvida, reći će Marijan Grakalić, urednik knjige. Zanima nas sam proces, kako do uvida dolazi?

-Osnova za bilo kakvu spoznaju je iskustvo, ono što doživimo i što osjetimo u srcu. A osjetimo mnogo toga. Dovoljno je pročitati vijesti ili poslušati što drugi ljudi govore o sebi, ako se ohrabre. Ili ne govore. Nekad je njihova šutnja itekako znakovita.Mislim da svatko od nas može misaono zagrebati ispod površine nečijeg smiješka i shvatiti da smo svi zapravo isti. Oduvijek sam slušala druge što govore i pokušavala se uživjeti u njihovu sliku stvarnosti. To za sobom povlači analizu. Jednom kad pogledate svijet očima nekog drugog, vidjet ćete da ste bogatiji. Društvo čine pojedinci. Što više pojedinaca razumijemo, shvatit ćemo bolesti društva. I tu analiza ide dalje. Ako bi društvo činili sretni pojedinci, onda bi i društvo kao cijeli organizam bilo sretno. Ključ je u razumijevanju drugih, onih koji nas okružuju, koje poznajemo. Pjesme u zbirci su moja analiza stvarnosti pa otuda i ta samosvojnost.

Veliko zanimanje izazvao je ciklus Posvetnice. Kako je on nastajao, kojim i kakvim osobama posvećen?

-To je vrlo osoban ciklus. Koliko je prviIza smiješka okrenut vanjskom svijetu, napisan u želji da predstavim patnju drugih i tako je približim čitateljima, toliko je ciklus Posvetnice osoban. Čine ga pjesme posvećene ljudima od kojih sam mnogo naučila i čiji me primjer hrabrio da ustrajem. Oduvijek sam slušala druge što govore i pokušavala se uživjeti u njihovu sliku stvarnostika miru u sRecimo, od posljednje bosanske kraljice Katarine naučila sam što je to dostojanstvenost, od Lazara Drljače naučila sam da je spokoj kad si iznutra uravnotežen, bez obzira na svu primamljivost vanjskog blještavila, a udovoljavanje egu ne vodi ka miru u sebi. ebi.Oduvijek sam slušala druge što govore i pokušavala se uživjeti u njihovu sliku stvarnosti. Tomaso Albinoni je skladao vječni Adagio koji slušam svaki put kad sam tužna i čudno je kako ta melodija prati ono što se u meni zbiva. Ostale pjesme posvećene su mojim prijateljima bez interesa, onima koji su mi pružili ruku u vrijeme krize, razumjeli me i bili ljudi. Riječ je o umjetnicima iz Beograda, Zagreba i Sarajeva koje poštujem ili naprosto ljudski volim. Neke pjesme u ovome ciklusu potaknuo je iznimno duhovan razgovor, recimo pjesme posvećene Salku Zuki i Fikretu Libovcu, druge su posvećene istomišljenicima s kojima je svaki razgovor bogatstvo – Zlatanu Smajloviću i Marijanu Grakaliću, mojoj pjesničkoj obitelji – Dini Poroviću, Šefiku Daupoviću i Admiralu Mahiću, te onima koji su u vrijeme bolesti bili nesebični prijatelji – Spasoju Komneniću Zisu, Beatrisi Stošić, Vladimiru Vukoviću i Julijani Balaban. Smatram da ljudima treba biti prijatelj, pomoći im za života ili im reći da im se divite iz nekog razloga. Pjesma je moj način da to kažem.

O zbirci je pisao i Vaš suprug, pokojni pjesnik Dino Porović…

-On je bio svjedok nastanka mnogih pjesama. S radošću smo jedno drugom čitali novonapisane pjesme, baš kao što smo to prije činili Admiral i ja. Znao je točno što me zanima, koja priča stoji iza ove zbirke, jer se trudim da sve pjesme u zbirci zajedno nose poruku koju želim reći knjigom. Ne želim tek tako skupiti pjesme i bez povezniceih uvrstiti u zbriku. Znao je i kakve pjesme pišem u novije vrijeme, te me poticao da nastavim u tom smjeru. Bio je moj oslonac time što je bio najveći kritičar. Kad je zbirka napokon bila gotova, u svibnju je napisao osvrt. U to vrijeme je završena i njegova treća zbirka. Opet smo završili rad u isto vrijeme. No, njegova bolest me zaokupirala pa o zbirci više nisam ni mislila. Sad je vrijeme za nju. Uskoro će biti vrijeme i za Dininu novu knjigu. Ustvari, ostavio je napisane dvije zbirke pjesama i obje ćemoposthumno objaviti. A njegov osvrt će biti dio idućeg broja Almanaha. Znam koliko se moj suprug trudio da Planet Poezija stavi naglasak na kvalitetu. Svakom pjesniku je sugerirao dodatni rad na poeziji. Napisao je nekoliko recenzija u ovoj godini i sve su objavljene, osim osvrta na „Giocondin smiješak“.

Riječ je o vašoj trećoj stihozbirci. Osvrnite se na svoj dosadašnji književni rad.

-Sve što sam napisala imalo je jedan cilj: pokazati da „žensko pismo“ nije manje vrijedna književnost, ono što pojedinci izgovaraju s podsmijehom, čak i prezirom, već da žene čine polovicu stanovništvaovog planeta te je valjda jednako važan i njihov pogled na svijet.Zato sam prvom zbirkom poezije „Venerina orbita“ nastojala obuhvatiti sve ono što spada u  ženstvenost: majčinstvo, traganje za smislom i ulogom u životu, filozofija, prijateljstvo, ljubav, težnja za skladom i razumijevanjem među ljudima, onečišćenje okoliša, oslikala sam trenutak žene u ratu, čak i njezin bijes, ironiju, satiričan odnos spram pojedinih pojava. Općenito, pisala sam o tome što sve čini duhovni svijet žene, a ne samo frizura, šminka i garderoba. U drugoj zbirci „ŽEljezNA“ pokušala sam zrelo progovoriti o pronalaženju snage, onog oslonca u sebi kad nastupi vrijeme krize, boli, nevolje. Kako u sebi pronaći ravnotežu i osloniti se na sebe, a ne bježati od problema i udaljavati se od vlastitog bitka. Ipak, najizravnije o svijetu danas govorila sam u zbirci pripovjedaka „Nevidljivi tragovi“, nastojeći opisati što više anomalija koje ostavljaju dubok trag u nama. Ponovno pišem prozu. Nadam se da će se čitateljima dopasti.

U kojim ste sve književnim projektima angažirani? UU Planet Poezija je najvažniji, ali još ih je puno?

-Tijekom 2014. i 2015. godine bila sam itekako angažirana, pa sam se malo „smirila“ uz supruga želeći da pretvorim u stvarnost naš „bijeli san“, kako je on to govorio, odnosno da u našoj zemlji okupimo umjetnike avangardnijeg izričaja i zajedno stvaramo nezavisnu scenu, vođenu slobodom umjetničkog stvaranja. To je Planet Poezija. Bila sam jedna među urednicima riječkog časopisa Književnost uživo, pisala sam kolumne za beogradsku Vrtešku, bila potpredsjednica Novosadskog književnog kluba itd. Od 2016. godine moj suprug Dino Porović i ja nastojali smo održati Admiralovu zadužbinu „Neretvanske vedrine“, jer je Dino bio direktor te manifestacije, te poduprijeti rad slovenskog Kantfesta. Nastavit ću raditi na sličnoj manifestaciji koja će imati drugi naziv. Sad se bavim književnom kritikom, pišem recenzije i osvrte, poneki prilog za e-časopis „Zvezdani kolodvor“ i aktivno radim na organiziranju međunarodnog festivala „Četiri godišnja doba književnosti“ te manifestacije „Pjesničkom riječju: Stop nasilju nad ženama“. Također, uređujem zbirke poezije. Članica sam pjesničke grupe „Zisov boemski krug“, pa i tu dajem svoj doprinos. Ustvari, sve što radim usmjereno je isključivo na jedno – pronaći ljude sličnog senzibiliteta u regiji i povezati ih.

Koje pjesnike Vi osobito rado čitate?

-Postoje pjesnici kojima se uvijek iznova i iznova vraćam. Na prvom mjestu suto dvije poetske dive Wislawa Szymborska i Sylvia Plath, ali i Allen Ginsberg.U zadnje vrijeme pratim američku pjesnikinju Saru Kay. S naših prostora to su definitivno Vesna Parun, Izet Sarajlić i Branko Miljković. Svaki puta kad pročitam njihove pjesme, shvatim koliko su snažne, doživljene i istinite, te takolišene šuplje patetike. Naravno, čitam i svoje suvremenike, a sretna sam jer sam upoznala mnogo ljudi koji pišu poeziju i s nekima postala istinski prijatelj. Imate ih u ciklusu Posvetnice, nisu tu zalutali. Ti pjesnici su i vrhunske poete i dobri ljudi. Dodala bih još na popis Ivana Zrinušića, Ernada Osmića, Aleksandra Pavlovića, Žarka Jovanovskog, Jadranku Matić-Zupančič, Ljubicu Ostojić, Biseru Alikadić, Dražena Katunarića i druge pjesnike iz regije.

Volite li glazbu? Koju rado slušate?

-Glazba je oduvijek dio mojeg života, još iz vremena kad smo pjevali„Tašun-tašun-tanana“ ili „Razbole se lisica“. Moja majka je išla na solo pjevanje i svirala klavir, tako da je najzaslužnija za formiranje mojeg glazbenog ukusa. U biti, volim svaku vrstu glazbe koja je melodiozna, tako da je lakše reći što ne mogu slušati. A to je nešto što u šali zovem primordijalni zvuci – glazba svedena na tri akorda i „tumba-tumba“ ritam. Pogađate – cajke i većina elektronske glazbe. Slušanje glazbe uvijek je povezano s raspoloženjem. Kad se vratim umorna s posla, slušanje glazbe započinjem Pink Floydom, Queenom, Genesisom,Stingom i Eurythmicsom i nastavljam nizom rock remek-djela koji mi vraćaju energiju. Kad želim razmišljati, prija klasična glazba i tu izdvajam Beethovena i Chopina, no dragi su mi i moderniji skladatelji poput Ravela, Vangelisa ili instrumentala MickeaOlfielda. Svaka vrsta glazbe ima svoje vrijeme, tako i dobri stari Frank Sinatra, starogradske pjesme ili pop-rock glazba iz 80-tih godina prošlog stoljeća.

4.studenog promoviran je Almanah Planeta Poezija za 2018. godinu. Kako je promocija protekla?Što Almanah sadrži?

-Promocija je protekla više nego uspješno. Sretna sam zbog toga. To je naš peti, jubilarni broj i ujedno posljednji na kojem je s uredničkim timom radio osnivač Planeta, Dino Porović. Na promociji su nastupili pjesnici uvršteni u Almanah, a neki od njih su pročitali i pjesme autora koji tu noć nisu mogli biti s nama. Stihove su govorili: Rasim Pršte, Lidija Pavlović-Grgić, Belma i Damir Glibić, Goran Vrhunc, Nejla Bihorac, Emir Porović, Maja Malešić, Dijana Beljan, Fatima Jamaković-Čorambegić, a posebam mastup je imala Ljubica Ostojić. Za glazbeni štimung bili su zaduženi profesor gitare Enes Ibričević i kantautor Ekrem Softić. Kao i u prošlom broju, uvrštena su tri izvještaja s poetskih večeri u našoj organizaciji, dva intervjua s pjesnicima koji i sami organiziraju književne večeri u Beogradu i Sisku, zatim su tu poetski putopisi iz Sarajeva (koji je napisao naš gost Denis Vidović), Siska i Svetog Ivana Zeline, tekstovi o manifestacijama „Admiralska poetska gerila“, „Pjesničkom riječju: Stop nasilju nad ženama“, „Poetski doček Nove godine & Šarena poetska čorba“, te poseban prilog o međunarodnom festivalu „Četiri godišnja doba književnosti“. Dio Almanaha su i četiri recenzije ili osvrta na zbirke poezije objavljene u izdanju Planeta, tri prozna rada: pripovijetka za djecu, satira i odlomak iz romana, te osamdeset pjesama autora iz BiH, Slovenije, Hrvatske, Crne Gore i Srbije koji su u 2018. godiniučestvovali na našim programima, kao i tri ekskluzivna prijevoda pjesama autora iz SAD-a, Poljske i Kanade. U ovom broju predstavili smo tri suvremena kipara i tri prostora u kojima smo imali programe, a to su klub Cinemas Sloga i galerija Collegium Artisticum u Sarajevu i galerija Mlaz u počitelju. Sve to prati mnoštvo fotografija, a poseban prilog ovog broja je izbor iz poezije Ljubice Ostojić, na što smo ponosni. Fotografiju naslovnice snimio je Esad Lukač i ona simbolički predstavlja pet crvenih šipuraka u mrazu – naših pet godina rada s ljubavlju. Također, njegove umjetničke fotografije objavljene su uz poeziju Ljubice Ostojić.

Kakvi su vaši planovi za neposrednu budućnost?

-Prvo slijede predstavljanja Almanaha u Sisku, Zagrebu i Beogradu, a nastojat ćemo da Almanah predstavimo i u drugim gradovima iz kojih nam dolaze pozivi za nastup – Maglaj, Novi Sad, Mostar, Zenica, Maribor itd. Slijedi organiziranje književnih večeri, objavljivnje novih knjiga naših članovate priređivanje novog broja Almanaha za 2019. godinu. Naravno, taj broj će u cijelosti biti posvećen Dini Poroviću. Ujedno nas očekuje završetak odabira pjesama autora mlađih od 27 godina te objavljivanje prve knjige iz tog projekta „Ptice od papira“, kojim nastojimo pomoći mladim autorima da objave svoje radove. Od iduće godine uvodimo novu stalnu manifestaciju posvećenu našem osnivaču, a koja će biti održavana 25. svibnja, na njegov rođendan. Znači nastavak rada, planiranje nekih novih putovanja, no prije svega povezivanje umjetnika iz regije i razmjena ideja. Ne čini li vam se sat vremena uz umjetnost i živu riječ daleko više oplemeni čovjeka od gledanja TV-a ili nijemog praćenja društvenih mreža. Stoga pozivam sve zainteresirane umjetnike da nam se jave i provedu sat vremena na planetu pozitivnih vibracija.

Razgovarala: Vesna Hlavaček, [email protected]

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

error: Content is protected !!