Kontinuirane veze akademskog slikara Virgilija Nevjestića sa Mostarom

Uobičajena atmosfera, brojnost publike uokvirene u šezdesetak likovnih radova i prigodni govori afirmiranog akad. kipara Dalibora Nikolića i plodnog književnika i novinara Dragana Marijanovića su glavne karakteristike još jedne u nizu postavki koje nam se priređuju u Umjetničkoj galeriji ‘Kraljice Katarine Kosače’.

Međutim, ovog puta s izuzetnim respektom i publika i predstavljači su pratili ceremoniju otvaranja izložbe jer je riječ o eminentnom hrvatskom grafičaru Virgiliju Nevjestiću (Kolo, Tomislav grad, 22.11.1935 – Pariz, 25.8.2009.). U zraku se osjetilo prisustvo ovog maga kičice koji je zadivio Pariz svojim radovima zbog čega su mu Parižani odali veliku počast svrstavajući ga u najbolje slikare današnjice. Na čuvenom Monmartru, najpoznatijem ambijentalnom ateljeu na svijetu, prve dodire s tamošnjim slikarima imali su Branković Aurelija čije se ime veže za mostarsko Narodno pozorište, Drljača Lazar, Mirko Kujačić, student na Academia „Andre Lhote“, Ratković (Gavela) Džoja i Milivoje Uzelac a pariški đaci su Vojislav Šola, na liceju, Krpo Jasmina na Ecole des Beaux- Arts, dok je arh. Zdravko Gutić radio u tamošnjim arhitektonskim ateljeima.

Mostar je dakle imao tu zlatnu poveznicu s europskom kulturnom metropolom. Preko imena Virgilija Nevjestića ona je multiciplirana.

Kruna djelovanja u Parizu – utemeljenje Lacademie Virgile

Bogata biografija ovog svestranog umetnika, koji je pored slikarstva njegovao i poeziju, vezana je za Zagreb gdje je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti a potom je nastavio dvogodišnje usavršavanje na Odjelu grafike kod prof. Marijana Detonija.  

U Krakovu bilježi međunarodni uspjeh na izložbi grafike priređenoj 1966. godine da bi već idućeg ljeta zabilježio prvi nastup u Parizu na Biennaleu mladih. Opčinjen Pariškim životom ostaje u njemu do svoje smrti. Stvara u ateljeu Johnnyja Friedlaendera, sluša predavanja iz povijesti umjetnosti kod akademika Renea Huyghea.

U gradu na Seni upoznaje buduću suprugu Danelle Brikar. Biraju ga u društvo „Livree Francaise (Francuska knjiga), uzima učešće u izložbi kultnog Salon de Mai i u kontinuitetu postaje redovan izlagač. Ministarstvo kulture Francuske republike mu ustupa atelje na elitnom Montparnasseu i to je već znak da je uvršten u sam vrh francuskog slikarstva. Izlaže u kultnoj galeriji La Hune 1972. godine i biva proglašen najboljim grafičarom u Parizu. 

Tad nastaje njegova mapa  „Jurnal du Vagabond“, u izvjesnom smislu dnevnik. Dvije godine kasnje zapošljava se u Francuskom institutu za restauraciju umjetničkih djela IFROA. Vrhunac karijere postiže u trenutku kada je postao prvi hrvatski slikar koji samostalno izlaže u Baeuborgu (Itineraire d un graveur).  Na poziv Muze „La Fontaine“, povodom 366. obljetnice rođenja La Fontaine 1987. godine samostalno izlaže  bibliografsko izdanje „Fables  de Jean de la Fontaine“ u galeriji La Chancellerie.

Tada osniva Lacademie Virgilie na kojoj se školuju generacije budućih grafičara.  Retrospektivna izložba ovog europskog umjetnika priređena je u Zagrebu 1998. godine u Galeriji Klovićevi dvori, kada se pojavila vrlo temeljita monografska publikacija. Na svu sreću sva njegova djela su, pored velike ljubavi prema Parizu, ipak vraćena u Hrvtsaku.

Početak prezentacija radova u Mostaru

Ne bi mogli sa sigurnošću tvrditi da je Virgiliju Nevjestiću bilo poznato da je Mostar s pravom nosio epitet grada slikara. Međutim, ako se sagleda hronika prezentacije njegovih radova u našem gradu mogli bi s pravom pretpostaviti da je imao uvid u te likovne pulsacije i kvalitet mostarskog umjetničkog kruga u prepletajima više generacija.

Ovo navodimo iz razloga što je po svemu sudeći svojim nastupima želio i sam doprinjeti obogaćivanju te scene i osobnim pečatom ovjeriti  legitimitet raskošne palete. Svoj prvi nastup u Mostaru imao je daleke 1979. godine (2-31. VIII 1979.) kada je u okviru kulturne manifestacije Mostarsko ljeto priredio samostalnu izložbu u Roznamedžijinoj džemiji u Fejićevoj ulici, tadašnjem često korištenom galerijskom prostoru. Nažalost lokalni printani mediji nisu zabilježili ovaj događaj tako da hroničarima kulturnih zbivanja u gradu ostaje zadatak da pronađu pisane tragove o izloženim radovima, njihovom obimu i tekstu u pratećem katalogu.

Postavka ‘Petnaest pariških godina’

Narednu prezentaciju ovaj vrsni grafičar imao je u prvoj polovini travnja 1983. godine priređujući samostalnu izložbu pod nazivom „Petnaest pariških godina“.

Ovog puta grafike su izložene u Domu kulture na Rondou, u reprezentativnijem galerijskom prostoru i najvjerovatnije da je autor sačinio kvalitetan izbor želeći u najboljem svjetlu predstaviti stvaralački opus u europskoj prijestolnici kulure u kojoj su se začeli suvremeni pravci likovne umjetnosti.

Nedugo poslije toga Želim Dado Miladin,veoma agilni i ambiciozni umjetnik, akademski slikar s beogradskom diplomom koju potpisuje Mostarac Nedeljko Gvozedenović, inače ravnatelj  mostarske Ekspoziture  Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, organizira veoma bogatu postavku pod nazivom „Savremena bosanskohercegovačka grafika“ želeći kulturnu javnost grada, a posebno poštovaoce likovne umjetnosti upoznati s djelima recentnih grafičara.

Na izložbi su posjetioci mogli vidjeti radove Borislava Aleksića, Mersada Berbera, Emira Dragulja, Tomislava Dugonjića, Dževada Hoze, Radmile Jovandić-Đapić, Radovana Kragulja, Ragiba Lubovca Ćelebije, Želimira Dade Miladina, Esada Muftića,  Kemala Širbegovića, Halila Tikveše, Memnune Vile Bogdanić, Mehmeda Zaimovića, Petra Waldegga i naravno Virgilija Nevjestića.

U ovakvoj pažljivo i stručno odabranoj postavci Nevjestićevo djelo reflektiralo je osebujnost i autentičnost likovnog izraza. Ovog puta lokalni list Sloboda dao je dovoljno prostora događaju koji će se dugo pamtiti i ovoj galeriji podići još veći ugled. Izložba je otvorena u rujnu 1985. godine a u pratećem katalogu tekst potpisuje povjesničar umjetnosti Ibrahim Krzović.Ovim nastupom kao da su se potpuno otvorila vrata Nevjestiću i tri godine kasnije u dva navrata je ponovo na sceni mostarskih galerija.

Virgilijevi radovi uz program ‘Biseri franjevačke knjižnice’

Svibnja 1998. godine u okviru izložbe „Biseri Franjevačke knjižnice“, kojom je rukovodio fra Andrija dr. Nikić, kao dodatni sadržaj postavljena je izložba s radovima Jurkića, Truhelke, Bocarića, Crnčića, Rivere, Šeferova, Dalija, Šestića, Rabuzina, Murtića, Vojvodića, Laha, Sedera, Zaimovića, Lackovića i Nevjestića.

Isto tako susret s djelom ekstravagantnog Dalija predstavljao je najbogatiji poklon građanima. Izložba priređena u Univerzitetskoj biblioteci na Štefanijalu prvukla je veliki broj posjetilaca a tekst u katalogu je napisao mr. Anđelko Zelenika.

Zadužbina inspirirana djelom Alekse Šantića

Lacković preko svojih djela postaje stalan gost grada, poprimajući postepeno status sugrađanina. I zaista taj osječaj da mu grad potpuno otvara svoje dveri budi u njemu želju za uzvračanjem pažnje i poštovanja. Desilo se ono što je malo ko očekivao s obzirom na sponatnost svakog susreta sa Mostarom.

Pored toga svijest da je Aleksa Šantić poodavno postao jedan od največih simbola grada budi u Lackoviću pijetet kojeg je trebalo materijalizirati. Odlučio je kompletnu izložbu  „Hommage Aleksi Šantiću“ pokloniti gradu Mostaru. Pošiljka je u Mostar stigla u  listopadu 1987. godine  pri čemu je posredovao  Leonard Lene Kovačević, slikarev prijatelj. Ovo blago predato je  tadašnjem gradonačelniku Nijazu Topuzoviću i ostaje u trajnom valsništvu grada Mostara. 

Otvaranje izložbe u Roznamedžijinoj džamiji  lipnja 1988. godine,  proteklo je u atmosferi kakvu karakterišu prijateljski susreti sa emotivnim izlivima, srdačnošću i otvorenih duša. Umjetnik palete je obgrlio svojim radovima kolegu umjetnika rima, a gradu na uzdarje pružio djela univerzalnog dijaloškog okvira.

Tim zavještenjem poklonio se gradu u kome je stolječima kultura predstavljala izraz životnih potreba, način uzrastanja, prostor i medij komuniciranja sa svijetom, uzlet ka drugom i drugačijem, ka spoznajnom i civilizacijskom svijetu. Jednostavno su se izvrsno shvatili, prepoznali i konačno sporazumjeli. Virgilije je sagradio svoju veličanstvenu zadužbinu u Mostaru kojoj ni vrijeme neće moći oteti veličanstvenu ljepotu.

Virgilijeva djela u Galeriji ‘Andreas’

Naredne 1989. godine u poznatoj Galeriji „Andreas“ nadomak Starog mosta u istoimenoj ulici,  koju su brižljivo i sa strastvenom acionošću njegovali Andrea Zelenika i Svjetlana Petković, otvorena je samostalna izložba Nevjestića sa razlogom joj dajući epitet zahvale od strane ove dvije dame akcentirane inklinacije prema likovnoj umjetnosti, napose prema Nevjestiću.

Izložba je trajala u periodu 15.12. 1989-15.01.1990. godine ulazeći tako u predziđe turbulentnog vremena. Do kraja 1991. godine galerijom je upravljala samo Snježana Petković.

Čak je i u ratnoj 1992. godini, u toku ljetnih dana, jedna grafika Virgilija Nevjestića bila je izložena na izložbi koju je priredio umjetnik Alica Jakirović u Domu Armije na Mejdanu a u okviru festivala Mostarsko ljeto. Jakirović je iz svoje privatne kolekcije izdvojioo i prezentirao djela Nevjestića, Ibrulja, S. Popovića, Puljića, Sefića, Mešića, Njirića, Kebe i drugih umjetnika. Potom je iz razumljivih razloga nastala prilično duga pauza, sve dok se nije 11.7.2000. godine u Umjetničkoj galeriji „Kraljice Katarine Kosače“ na Rondou priredila izložba pod nazivom „Hrvatski likovni umjetnici u BiH“. Prezentirana su djela čitavog niza umjetnika među kojima su pored lackovića i Likar,  Melcher, Mićković, Mikulić, Miladin, Njirić, Perko, Pivac, Puljić, Soldo, Vidić, Vučković, Briševac, Čavar Kajinić, Kolobarić Lah i drugi.

Najsvježija postavka „Hommage 2009. Virgiliju Nevjestiću  2019.“ u organizaciji Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača uz suradnju sa  Galerijom Gorica- Livno i obitelj Nevjestić, na kojoj je predstavljena ostavština od 60 grafika, slika rađenih u kombinovanoj tehnici i keramike, predstavlja recentna djela ovog umjetnika europskog ranga. Može se zaključiti da je akademski slikar Virgilije Nevjestić svojim prezentacijama ostavio upečatljiv trag u kulturnim pulsacijama grada na Neretvi, dajući na indirektan način osoben doprinos povezivanju Mostara s Parizom.

Piše: Zlatko Serdarević

zlatko.serdarević@gmail.com



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

error: Content is protected !!