Nevjerovatan životni put Vlahe Bukovca

Advertisements

Odlaskom sa stricom Franom  Fagioniem u Ameriku, dok je imao tek deset godina, započinje njegov  istina težak ali veoma sadržajan život, prepun spoznaja o ljudima i pulsacijama života u dalekim zemljama. Nenadana smrt strica kod kojeg je radio u trgovini označila je gubljenje dragocjenog oslonca a time i početak nevolja. Otjeran je u popravilište za maloljetnike da bi bio vraćen tetki i u New Yorku ostaje četiri godine, a onda slijedi povratak u najdražu luku- svoj rodni Cavtat.

Da li je Josip Muselimović, počasni predsjednik Matice hrvatske Mostar, nakon ogromnog višegodišnjeg truda, utrošenog u stvaranju imidža u europskim razmjerama renimiranom internacionalnom festivalu Dani Matice hrvatske- Mostarsko proljeće, bio svjestan napora koji treba uložiti da se u Mostar donesu djela elitnog hrvatskog likovnog umjetnika Vlahe Bukovca, najrecentnijeg likovnog stvaraoca u povijesti susjedne Hrvatske, teško je odgonetnuti.

Djela izuzetne vrijednosti, kao sastavnice nacionalnog blaga Hrvatske ne nalaze lako put za prezentiranje u drugim zemljama. Sve scile i haribde su prevladane i izložbu će štovatelji likovne umjetnosti moći vidjeti u Galeriji Aluminij, mostarskom kulturnom hramu, koji je takav epitet stekao ugošćujući djela velikih imena sa širih prostora. Tko je zapravo Vlaho Bukovac i kako je tekao njegov prilično buran život?

Mladost obilježena mediteranskom harmonijom

Njegova mladost prepuna je događaja neuobičajenih za prosječne ličnosti, čime je potvrđivao pravilo da su odvažni određeni  da budu mjera kvaliteta.

Od najranijih dana djetinjstva upijao je mediteranski kolorit i aromu rodnog Cavtata, da bi je snažno emanirao na svojim platnima u zrelim stvaralačkim godinama. Čak su mu i boje s razboja na kojem mu je majka tkala predstavljale čaroban i veličanstven svijet, koji je pobuđivao maštu stvarajaući u njemu inicijaciju za vlastite imaginarne predstave o tom prepletaju i prožimanju boja.

Odlaskom sa stricom Franom  Fagioniem u Ameriku, dok je imao tek deset godina, započinje njegov  istina težak ali veoma sadržajan život, prepun spoznaja o ljudima i pulsacijama života u dalekim zemljama. Nenadana smrt strica kod kojeg je radio u trgovini označila je gubljenje dragocjenog oslonca a time i početak nevolja.

Otjeran je u popravilište za maloljetnike da bi bio vraćen tetki i u New Yorku ostaje četiri godine, a onda slijedi povratak u najdražu luku- svoj rodni Cavtat.

Pomorac koji spoznaje svijet

Mladić je kadet i plovi jedrenjakom od Carigrada do Odese i Liverpoola, bilježi nesreću pri kojoj je mogao izgubiti život što je uslovilo napuštanje pomorske karijere. Odlučivši se za pečalbu, pravi avanturistički motiv tjera ga da zajedno s bratom otputuje u daleki Peru.

Radeći u tvornici vagona, gdje je na njima ispisivao oznake i poneku dekoraciju, u stvari počinje približavanje slikarstvu u kome se kao dječak počeo dokazivati. U San Franciscu radi svakovrsne poslove kako bi preživio. Radio je kao sluga, konobar, ličilac, pismoslikar. Kolorisao je fotografije i sve se nekim prirodnim tokom zanimanje počelo usmjeravati ka slikarstvu. A da talenat i inklincaija prema urođenom određenju, u povoljnim uvjetima i oklnostima, dolaze do punog izražaja upravo je ilustrativan njegov primjer.

Kao konobar, radio je tokom noći a dan bi koristio za intenzivno slikanje. Iako nije imao nikakvu edukaciju iz likovne umjetnosti njegov talenat je briljantno dolazio do izražaja. Sudbina ga spaja sa izvjesnim direktorom pošte, inače slikarem amaterom, koji je otkrio mladičev talenat i očinski ga savjetuje da se posveti slikarstvu.

Početni tragovi uspješne karijere

Vlaho je tada naslikao čuveni „Autoportret“ (1875.) skrečući pažnju na sebe. U San Franciscu izlaže svoje radove a američki, talijanski i domaći tisak već se oglašavaju na taj događaj upučujući pozitivne kritike.

Čvrsto je odlučio da se školuje u Italiji, ali prethodno se vratio u Cavtat. U mladom Vlahi dubrovački poeta Medo Pucić prepoznaje veoma darovitog slikara i preporučuje ga nikom drugom nego biskupu Strossmayeru koji je imao ogroman ugled u Hrvatskoj. Svjetski poznati pjesnik Pucić bio je svjestan da je Pariz svjetska metropola slikarstva i da se na Montmartru, s čuvenom bazilikom Sacre coeur, začinju novi umjetnički pravci koji imaju odjeka i utjecaja u cijelom svijetu.

 U Parizu je tada djelovao čuveni Jaroslav Čermak (Češka,1831-Paris, 1878.) koji je postao jedini učenik belgijskog slikara Louisa Galleta. On je jako utjecao na Vlahu Bukovca. Čermak je obišao Moravsku, Hrvatsku, Dalmaciju, Hercegovinu i Crnu Goru gdje mu jer Nikola I Petrović Njegoš dodjelio odlikovanje. Poznato je da je Čermak oduševljavao parišku publiku romantično-herojskim temama iz crnogorskog života. 

Slika „Sultanija“ za biskupa Strossmayera

Svoju sliku „Sultanija“ Vlaho Bukovac šalje na poklon biskupu Strossmayeru kao znak zahvalnosti za razumijevanje njegovog slučaja. Godinu dana prije smrti Čermaka Bukovac stiže s prijateljem Pucićem u Pariz ali dockan, maestro je već dobro bolestan.

No daje mu veoma korisne savjete, posebno vezane za crteže u čemu se trebao dobro usavršiti. Preporučio mu je prof. Aleksandra Cabanela, korifeja francuskog akademizma, koji je predavao na elitnoj Ecole des Beaux Arts (Škola lijepih umjetnosti). Iako odbijen jedna Vlahina slika odlučila je da postane njegov učenik.

To je „Ruka“ na gomili knjiga što je presudilo da ipak bude primljen a vrlo brzo postaje jedan od najboljih Cabenelovih učenika. I desilo se nešto što će potpuno promijenuti njegov status među likovnim umjetnicima i kritičarima. 

Prošle su tri godine studija i on konkurira da izlaže na elitnom pariškom Salonu 1878. godine sa djelom „Crnogorka na obrani“. Prihvaćen je. Sudjelovanje na najznačajnijoj svjetskoj likovnoj manifestaciji tom kultnom Salonu, koji je diktirao službeno slikarstvo ne samo Pariza nego i svijeta, predstavljalo je izuzetno priznanje i nagovještaj da je rođen veliki slikar planetarnog renomea.

Stan i atelje nalazio mu se u ulici Rue de Laval pokraj Place Pigalle. Ta lokacija jasno je potvrđivala činjenicu da je u samom vrtlogu likovnih pulsacija grada na Seni. U Parizu je počela višegodišnja suradnja s engleskom trgovačkom kućom Vicars Brothers.

Prvo značajno priznanje

Proći će samo dvije godine od ovog referentnog događaja za biografiju Bukovca. Na izložbi u Versaillesu 1880. godine, za „Portret Mede Pucića“, maestro Bukovac je odlikovan „Srebrnom medaljom“. Očito da mu je radio portret s akcentiranom inspiracijom zbog pružene mu ruke kad je se odlučivalo o njegovoj sudbini.

U Parizu, pod utjecajem Aleksandra Cabanela, Vlaho stiče tehničku virtuoznost i eleganciju oblika. Iako se sva edukacija odvijala u duhu tada aktualnog akademizma Bukovac se gonjen nekim osobenim shvatanjem likovnog izraza polako udaljava od strogo propisanih pravila akademizma.

Privlači ga slikanje u prirodi u pleneru kad sve gori obasjano sunčevim zrakama. U njemu očito progovara mediteranska raspjevanost.  Nedugo poslije toga Vlaho se našao u procjepu kada se nasuprot eklekticizmu (birati najbolje) pojavljivao nov pravac- impresionizam. U stvari eklekticizam u umjetnosti je spajanje i miješanje raznih stilova ili “posuđivanje” elemenata jednog umjetničkog pravca u drugim pravcima.

S druge strane impresionizam karakteriše težnja da se u umjetničko stvaranje unesuosobna raspoloženja i dojmovi.

Začetnici impresionizma koje Vlaho slijedi

Monet i Renoir su 1869. godine naslikali „La Grenouillere“, kavanu na otvorenom i Kupalište u blizini Bougovala. Ta se djela smatraju prekretnicom ranog impresionizma. Pojavljuje se čitav niz sljedbenika impresionizma poput slavnih- Maneta, Degasa, Renoira, Cezannea i drugih. Ono je šta je veoma važno za analizu Bukovčevog likovnog angažmana jeste činjenica da je upravo on duh impresionizma iz Pariza donio u Hrvatsku.

Najveći uspjeh u Parizu Vlaho je doživio 1882. godine kada je u konkurenciji od 2722 eksponata trijumfirao sa slikom „La grande Iza“  jer je predstavljala vrh pariškog Salona. Sliku mu je otkupio izvjesni Englez, a Vlaho je tada izjavio: „I bez tih novaca bila je za mene sreća kakvu više nikad u životu nisam doživio. Biti mlad i slavan u Parizu. Zar ima što veće, što vrjednije na svijetu.“

Odao je počast francuskoj školi slikarstva i utjecaju koji je imala.

Plodne zagrebačke godine

Dolazi u Zagreb 1893. godine, gdje su ga dočekali s velikim oduševljenjem. Prva samostalna izložba Bukovca priređena je  1893. godine u Akademijinoj palači. Tu nastaju djela poput „Gundulićevog sna“ namijenjenog Strossmayera te „Dubravka“ za Vladu i svečani zastor s temom „Hrvatski preporod“ za novo Hrvatsko kazalište koje se tada počelo graditi.  On postaje nastavnik jedne generacije studenata koji su magično privučeni njegovim shvatanjem slikarstva.

Početkom 1896. godine Vlaho je u Beču gdje portretira cara i kralja Franju Josipa kao službene portrete za Hrvatski i Dalmatinski sabor

Vlaho Bukovac je u Hrvatskoj pokrenuo mnoge procese vezane za likovnu umjetnost. Godine 1898. potakao je izgradnju Umjetničkog paviljona na Tomislavovu trgu u Zagrebu. U stvari učešće Vlahe i njegovih mlađih  kolega na Milenijskoj izložbi u Pešti on je uslovio podizanjem Umjetničkog paviljona. To je bio potez vrijedan svakog respekta.

Sjaj „Zagrebačke šarene škole“

Ta  „Zagrebačka šarena škola“ , kako su je nazivali, ovim internacionalnim nastupom donjela im je metalnu montažnu konstrukciju za podizanje tog Paviljona. Prostor na kome su izlagali ili „Hrvatska dvorana“ je na međunarodnim izložbama u Kopenhagenu 1897. i Petrogradu 1899. godine u krugovima kritičara hvaljena da se posebno isticala, unutar umjetnosti naroda Austro-Ugarske monarhije,„kao jedina svijetla točka“. Ta će se grupa umjetnika nazvati generacija Moderne.

Tako je Zagreb na razmeđu stoljeća postao nacionalnim kulturnim središtem, odakle je vršena transmisija ideja i na druge prostore južnoslovenskih zemalja.  Bukovac je osim toga začetnik ideje o izgradnji prvih umjetničkih ateljea u Zagrebu, zatim inicira priređivanje samostalnih i kolektivnih izložbi. Vlaho je takođe inicijator osnivanja Društva hrvatskih umjetnika.

Ono što je najveći dobitak, zašto je on najzaslužniji, jeste podizanje Umjetničkog paviljona o čemu je Vlaho zapisao: „Po izložbi u Pešti, prenesoše Paviljon u Zagreb, i bi opet podignut na Trgu Franje Josipa I. Eto, u tome je glavni uspjeh ove izložbe, a bez nje još bi Hrvatska bila bez Umjetničkog paviljona, koji je jedini na Slavenskom Jugu.“

Zavičaj-najveća inspiracija

Tokom četverogodišnjeg boravka i stvaralačkog vrlo plodnog perioda u rodnom Cavtatu, Bukovac slika gotovo bijele portrete dok u radovima s motivom pejzaža paleta je daleko bogatija. Tad dodiruje sececiju ali nakratko, pogotovo u Danteovom ciklusu. Tad nastaju kompozicije velikih dimanzija kao što je strop Bondina teatra u Dubrovniku sa kompozicijom bogatom sa sedamdeset portreta, potom „Karneval u Epidaurusu“ i diorama „Sveti grob“ namjenju cavtatskoj crkvi sv. Nikole. Diorama je djelimično prozirna slika na prozirnom materijalu izazvana reflektiranim svjetlom pri čemu daje dojam mijenjanja.

Sa Čikošem i Frangešom u pariškom Grand Palaisu postavlja izložbu hrvartskih umjetnika na „Svjetskoj izložbi u Parizu priređenoj 1900. godine.  Naredne godine u Smederevu nastaju radovi u prirodi (plener) na kojima su likovi  kraljevskog para Aleksandra i Drage Obrenović.

Prijelomna 1902. godina  i praški period

Nastup na Venecijanskom bienalu prošao je u znaku trijumfa jer su četiri, od šest izloženih slika, ostale trajno u Italiji. Prijelomna godina je 1902. kad započinje egzodus zagrebačkih umjetnika koji su onemogućeni u stvaralaštvu. Među njima je i Bukovac. Odlazi u Beč gdje priređuje samostalnu izložbu u Salonu Eugena Artina predstavljajući se s 40 radova.

Kritičari u tisku ga uzdišu u sam vrh slikarske ljestvice. Ponovo je učesnik izložbe u Veneciji na uglednom „Biennalu“. Godine 1905. njegovi radovi nalaze se na impozantnoj „Izložbi hrvatskih umjetnika.“ Dolazak u Prag gdje boravi u periodu 1903-1922. obilježen je pedagoškim djelovanjem na akademiji na koju donosi poentilizam.  Smatra se da je upravo Bukovac generacijama studenata na likovnoj akadermiji usadio smisao za kolorizam i to je njegov najveći doprinos njihovoj umjetnosti.

U Pragu se 1908. godine desio preokret jer je nakon povlačenja ponovo u njemu probuđena želja za intenzivnim stvalačkim porivom kad nastaju uglavnom slike nagih žena. Zanimljiv je bio susret Bukovca i Meštrovića u Pragu. Tad su nastala dva veoma važna djela. Meštrović je portretirao Bukovca i obratno.

Obje slike danas svjedoče o to prijateljskom susretu dva velikana hrvatske umjetnosti. Meštrović ga tom prilikom ubjeđuje da primi dužnosti predsjednika Hrvatskog društva umjetnosti u Dubrovniku.

Akademsko priznanje

 Konačno je uslijedilo priznanje i 1912. godine primljen je za dopisnog člana Češke akademije za znanost, jezik i umjetnost. Neminovno je da ga je ono dodatno inspirisalo za još veća pregnuča. Radi na izvođenju velike dekorativne kompozicije s povijesnim  portretima „Razvoj hrvatske kulture“ za novu Sveučilišnu biblioteku u Zagrebu.

Montiranje slike realizirano je 1913. godine , ali nažalost pračeno je sa dosta polemike. Ostavio je svoj umjetnički otisak  na zgradi Općinskog doma u Pragu sa tri velike zidne i stropne slike posvečene svom bolesnom kolegi Františeku Ženišeku. Autobiografija „Moj život“ ugledala je svjetlo dana u Zagrebu 1918. godine i u njoj je umjetnik pružio mnogo podataka o sebi i svojim stanjima kroz koja je za života prolazio. Jugoslovenaska akademija znanosti i umjetnosti sa sjedištem u Zagrebu dodjelila mu je počasno članstvo (1919.), a to je četrnaest godina poslije istog čina Srpske akademije nauka i šest godina nakon Češke akademije.

U Pragu je nastala slika na kojoj je portret Mostarca Branka Radulovića,  njegovog učenika, prvog mostarskog akademskog slikara koji je tragično završio tokom Prvog svjetskog rata ne doživjevši veći i duži zamah na polju likovne umjetnosti. U Beogradu 1922. godine portretiše kralja Aleksandra i time priskrbljuje sredstva za život.  Preminuo je u Pragu 23. travnja 1922. godine.

Piše: Zlatko Serdarević, zlatko.serdarević@gmail.com

error: Content is protected !!