Odluka da putujem u Međugorje je promijenila moj život

Prije sam mislio samo o trčanju i treningu, bio sam spreman uraditi sve što treba da postanem najbolji. Kad više nisam bio na svom nivou bio sam često ljut, svađao se stalno. U Međugorju sam naučio da moram više pažnje posvetiti obitelji, rekao je Alberto Salazar

Alberto Salazar. Za trkače – dugoprugaše vrlo poznato ime, Amerikanac kubanskog porijekla (rođen 7. kolovoza 1958. u Havani), olimpijac iz LA-a 1984., trostruki pobjednik New York Marathona (1980., 1981., 1982., a gdje je trčao i svoj osobni rekord od 2:08:13), osvajač Boston Marathona 1982. u epskom dvoboju (nazvanom “Duel in the Sun”) s Dickom Beardsleyjem, još jednim legendarnim američkim trkačem, bivši svjetski rekorder u maratonu, a danas trener nekih od najboljih svjetskih trkača među kojima su i olimpijci Mo Farah, Galen Rupp…

Srčani ožiljci i široke arterije

Ovo ipak nije priča o njegovim uspjesima već o okolnostima koje su američku trkačku legendu navele da je “sletio na aerodrom u Čitluku i vidio gospu Mariju” (kako je to pisalo “Zabranjeno pušenje” 80.-tih).

Salazar je danas u američkim profi krugovima primjer trkačima zašto ponekad treba usporiti i odmoriti od treninga, jer je kako on osobno ističe, svojim beskompromisnim trčanjem skratio sebi karijeru, a možda i ugrozio zdravlje jer postoji mogućnost da je tako stvorio ožiljke na srcu koji su ga 30. lipnja 2007. godine odveli do teškog, gotovo fatalnog srčanog udara.

– Liječnici su mi rekli da misle kako moj težak trenažni proces nije utjecao na stvaranje ožiljaka. Težak trening je ojačao moje srce. Ožiljci nastanu zbog određenog stresnog i akutnog događaja. To mogu biti različite stvari poput šarlahne groznice ili nečeg sličnog što sam imao kao dijete. Pod broj 2. to mogu biti incidenti na utrkama u Falmouthu ili Bostonu zbog velike vrućine (na spomenutim utrkama 1978. i 1982. Salazar je kolabirao zbog iscrpljivanja po vrućini, op.a.). Mislim da je jedan od ta dva događaja uzrokovao ožiljke. A trening mi je možda spasio život. Moje srčane arterije su bile toliko velike da je liječnik rekao kako su poput crijeva za zalijevanje vrta. Da nisu tako velike taj ugrušak krvi se ne bi raspršio i prošao kroz arteriju, već bi ga našli tek kad bi radili obdukciju, pričao je kasnije Salazar.

 “14 minuta: Život i smrt i život trkačke legende”

Kad je imao spomenuti srčani udar 2007. godine Salazarovo srce je, po riječima liječnika, prestalo kucati punih 14 minuta. Po tome je nazvao svoju knjigu iz 2012. godine: “14 minuta: Život i smrt i život trkačke legende”, a u kojoj osim detalja iz svoje velike karijere iznosi i ispovijest o vjerskom preobraćenju na koje je utjecalo Međugorje. U hercegovački gradić (poznat po priči o šestero djece kojima se navodno od 24. lipnja 1981. godine redovito ukazivala Djevica Marija, ili u narodu od milja zvana Gospa) je Salazar prvi put stigao s čitavom obitelji 1990. godine na desetodnevno hodočašće, a Međugorje imalo veliki utjecaj na njegov dalji život.

– Vjerujem da je Međugorje pokazalo da su sve moje ozljede, bolesti i trkački pad bili dio Božjeg plana. Mislim da mi je trčanje postalo toliko važno da je Bog u jednom trenutku kazao: “Otišao si predaleko, zaboravio si mene”. Sad na svoj pad u trčanju gledam kao i na infarkt – to je bio blagoslov. Jer sam se bio pretvorio u tipa koji je vjerovao u sebe i trčanje, a nije imao vremena za Boga, ispričao je Salazar za američke medije.

Čudo u Međugorju

U svojoj knjizi je napisao i to da su se tokom prve posjete Međugorju (sljedeći put je dolazio već 1992.) zrna njegove krunice preko noći pretvorila iz srebrnih u zlatna.

– Mislim da se to dogodilo jer sam vjerovao. Prvih par dana smo u šali čekali da vidimo hoće li se dogoditi čudo. Kad se nije dogodilo, shvatio sam da ne trebamo tražiti da nam se čudo prikaže kako bi vjerovali u njega. To je kao u priči o apostolu Tomi kad je vidio Isusa. Prvi put ga nije vidio pa je bio skeptičan, a kad ga je vidio, oduševljen. Onda je Isus kazao: “Blagoslovljeni su oni koji vjeruju bez da su vidjeli”. Shvatio sam da svako može vjerovati u nešto što vidi. Kasnije nismo očekivali čudo, zaboravio sam na to. A onda se ono i dogodilo, rekao je Salazar.

Kolaps organizma i međugorski spas

Ubrzo nakon “Dvoboja na suncu” 1982. godine u Bostonu Salazarova karijera je krenula silaznom putanjom iako mu je bilo tek 24 godine. Često se to pripisavalo stresu koje je njegovo tijelo pretrpjelo u Bostonu kad je ispred Beardsleyja slavio sa 2 sekunde prednosti jer je istrčao maraton bez ikakvog hidriranja tijekom trke (poslije je intravenozno primio 6 litara slane otopine). Do 27. godine je praktički bilo gotovo. Salazar je kao profesionalac trčao oko 200km tjedno i išao je logikom da bi povećanje kilometraže trebalo donijeti još bolje rezultate pa je onda trčao do 320km. To je dovelo do kolapsa organizma i imunološkog sustava pa je često bio bolestan i ozlijeđen. I u trenucima kad nije trebao trenirati bio je toliko opsjednut trčanjem da je i dalje vježbao.

– Čitav moj život dotad je bio podređen olimpijskom maratonu 1984. godine. Završio sam kao tek 15. i osjećao se kao potpuni promašaj. Sa 23 sam držao svjetski rekord, a sa 27 mi je sve oduzeto, kazao je.

Pokušavao je tih kriznih godina puno toga kako bi se vratio na svoj nivo, ali nije išlo. Pao je u depresiju, a 1994. je objasio kako se osjećao:

– Više od 10 godina sam mrzio trčanje. Mrzio sam ga s puno strasti. Zamišljao sam da mi se dogodi ozljeda gdje ću izgubiti nogu. Znam da to zvuči strašno, ali ako bih izgubio nogu, onda ne bih morao više mučiti sebe.

Od njegove opsjednutosti i ovisnosti o trčanju praktički ga je najviše spasila posjeta Međugorju i kako ističe: “povratak Bogu”.

– Ono što me zadivilo u Međugorju je Božja prisutnost u toj opskurnoj provinciji. Odjednom sam potpuno vjerovao. Imao sam potpuno uvjerenje da se Gospa tu javlja, izjavio je Salazar.

Uspio se poslije toga vratiti trčanju i 1994. osvojio prestižni ultramaraton na 90km, Comrades Marathon u Južnoafričkoj Republici. Potom se oprostio i posvetio trenerskoj karijeri u Nike Oregon Projectu gdje također ima dosta uspjeha kao trener Mo Faraha, Galena Ruppa, Kare Goucher i drugih trkača.

“Trčeći prema Ljubuškom me zamalo pregazio motorist”

Dok je 1990. godine Salazar bio u Međugorju intervju s njim je napravio danas pokojni Fra Slavko Barbarić. Pojasnio je da ga je za dolazak u Međugorje motivirao njegov otac Jose koji je tamo bio dvije godine ranije.

– U početku nisam imao previše interesa za to iako mi je on donio dosta knjiga i video snimaka. Kasnije sam odlučio hodočastiti Međugorje i drago mi je da sam došao. Odluka da putujem u Međugorje je promijenila moj život. Prije sam mislio samo o trčanju i treningu, bio sam spreman uraditi sve što treba da postanem najbolji. Kad više nisam bio na svom nivou bio sam često ljut, svađao se stalno. Ovdje sam naučio da moram više pažnje posvetiti obitelji. I tu sam prihvatio da je moja karijera završena, kazao je Salazar i pojasnio da ni tad nije prestao aktivno trčati:

– I ovdje svaki dan trčim mojih 25km. Ali trčim u slavu Boga. Jedan dan trčeći prema Ljubuškom me zamalo pregazio motorist. Prolazio je tako blizu da sam morao skočiti u stranu i pasti. A nisam mu rekao ni jednu ružnu riječ, nego sam ga čak opravdao pomislivši: “sigurno mu se žuri”. Poznajem sebe i takav stav prema situaciji je bio kao pobjeda na maratonu. To nije pretjerivanje, izjavio je Salazar.

“U revoluciji nema prostora za Boga”

Albertov otac, Jose Salazar, se borio rame uz rame s kubanskim revolucionarom Fidelom Castrom, a jednom prilikom mu je i spasio život. Kad je 1959. godine Castro preuzeo vlast Salazar je radio na mnogim projektima, ali je između ostalog počeo graditi i crkvu, pa mu je Castro kazao da stane.

– “U revoluciji nema prostora za Boga”, rekao je Castro mom ocu i on je odlučio da napusti Kubu, prepričao je Alberto Salazar.

Armstrongov pacer za 2:59

Alberto Salazar je bio jedan od zečeva (trkača koji tempiraju trku) Lanceu Armstrongu 2006. godine kad je poznati biciklist pred sebe postavio cilj trčati svoj prvi maraton ispod 3 sata. Salazar je tad imao 48 godina i pratio ga je prvih 16km, potom je vodstvo preuzela olimpijska pobjednica iz 1984. Joan Benoit Samuelson (16km), da bi posljednjih 10 uz Armstronga trčao slavni Hicham El Guerrouj. Armstrong je završio trku s vremenom 2:59:36 i kasnije izjavio da mu je to bio najteži fizički izazov u životu.

– Dvadeset godina sam u sportu i ništa nije bilo tako teško, niti me išta ostavilo u toliko bolova, kazao je Armstrong koji je kasnije trčao i 2:46:43 (iako vrijedi spomenuti i da je sam kasnije priznao doping tokom sportske karijere).

Piše: Ersan Bijedić, [email protected]

 

REKORDI SALAZARA
5.000m          13:11.26
10.000m        27:25.61
Maraton         2:08:13

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

error: Content is protected !!