Prijedlog Izbornog zakona pokazuje pravo lice onih koji ga zagovaraju

Što na to reći. Hadezeov prijedlog izmjena Izbornog zakona me, Bog me ubio ako se šalim, neodoljivo asocira na praksu Pavelićeve endehazije – žrtvovanje Istre, Zadra i otoka Musoliniju – uz obrazloženje kako žrtvu traži hrvatski interes. Volio bih kad bi me se uvjerilo u suprotno. No, razlika gotovo da i ne postoji. A ako i jeste, samo je u jednom – da je ovdje teško precizirati tko bi trebao biti Musolini. Sve ostalo je, tako mi svega, teško razlikovati – k’o jaje od jajeta. Jer, da bi jednima bilo k’o u loju, žrtvuju se svi ostali.

Uskršnja polemika biskupa banjalučkog s prvim čovjekom toga dijela zemlje, kako stvari stoje, još uvijek nije okončana. Ušutio je, istina, makar to bilo i privremeno, Dodik – i moglo bi biti da je shvatio kako se u vezi s „uskršnjom lekcijom“ zaletio. No, ne šuti, s pravom, i biskup. Svoje stavove je i nakon Uskrsa u nekoliko puta pojašnjavao, pa i dopunjavao – one na Face TV i Al Jazeeri i sam upratih.

Dok je, međutim, po Komarici bijes rigao Dodik, šutio je njegov mostarski politički partner. Mnogi su se, među njima i moja malenkost, pitali zašto? Zar čovjek, koji samo javno izražava brigu za svoju vjerničku pastvu, i svoje sunarodnike dakako, ne zaslužuje i potporu, i to bezrezervnu, onih koji se zaštitnicima tih istih sunarodnika svakodnevno predstavljaju?

Prozvani se, na koncu, i oglasi – i one koji pitanja postavljahu, onako usput, pomnoži s nulom. Kao, što oni znaju što je ozbiljno bavljenje politikom – zaštitom naroda i nacionalih mu interesa posebice. A kad je javno svrstavanje uz Komaricu po srijedi, on i njemu slični su, pojasni, procijenili da se interese Hrvata najbolje može zaštititi ne talasajući i ne konfrontirajući se, s Dodikom posebice.

Ali, to nije sve. Čovjek i ovom zgodom ponovi kako s predsjednikom RS-a, i s razlogom, ima odličnu suradnju. Jer, zahvaljujući njemu – vjerovali ili ne, čovjek reče baš to – izgrađeno je na tisuće stambenih objekata za Hrvate, obnovljeni su crkveni objekti. Nije, dakle, do Dodika što se Hrvati, jer on im je stvorio uvjete, ne vraćaju na svoju djedovinu. I stoga će se, radi li se i o javnom konfrontiranju u koje se upusti Komarica, ograditi, tim prije jer nije siguran da se „javnom komunikacijom o tom sukobu može i pomoći“.

Treći entitet

A što se, pak, tiče trećeg entiteta, u vezi s kojim je cijenjeni biskup prozvao i njega sama, u pitanju je, održa mu čovjek pravu lekciju, Komaričino izlaženje izvan „aspekta svoga djelovanja“. Hoće reći, biskupe moli Boga i kani se pitanja ovozemaljskog života. A ako si se na to već opredijelio logično bi bilo i da za hrvatsko pitanje ponudiš rješenje. U protivnom, biskupe „začepi“.

A gdje je rješenje? Pita li se lidera HDZ-a, prije i iznad svega u promjenama Izbornog zakona. Jer, ako ništa drugo Hrvate nije motiviralo da se vrate svojim predratnim domovima – pa ni tisuće kuća koje „obnovi“ njegov banjalučki partner – izmjene Izbornog zakona hoće. Zašto? Zato što će se tada osjećati jednakopravni s drugima – a bit će im jasno i kako o njima netko konačno vodi računa.

Jednostavno, da čovjek ne povjeruje. No, dokle tako? Ne vjerujem da može zadugo. Evo, ovih dana u parlamentarnu proceduru je proslijeđen hadezeov prijedlog izmjena Izbornog zakona kojima se, pojašnjava se iz centrale ove stranke, Hrvatima želi vratiti dostojanstvo – i osjećaj kako su u ovoj zemlji svoji na svome. Toliko koliko i Srbi i Bošnjaci. A, kako bi se to čim prije postiglo, traži se hitna procedura u njegovu usvajanju. Nema, dakle, rasprave, nema amandmana, nema mogućnosti dogradnje. Ima, naprotiv, da se predloženo i usvoji jer će inače Hrvati i dalje biti građani drugog reda.

Zagolicalo me, moram priznati, čime se to Hrvatima kani vratiti i dostojanstvo i osjećaj da su svoji na svome. Nema dvojbe da je kod dijela njih, onih koji su imali nesreću da žive u RS-u, izvršen udar i na dostojanstvo i na navedeni osjećaj. Jer, od potpisivanja Daytonskoga sporazuma nisu imali mogućnost ni da biraju ni da budu birani na najviše državne funkcije – za člana državnoga predsjedništva i u državni Dom naroda prije svega. Da su, dakle, tretirani građanima drugog reda. Nije vrag da predložene promjene sada to ne rješavaju. Dapače, ako su ljudi četvrt stoljeća ispaštali, logično je da im se novim rješenjima sve to i dodatno honorira – da ih se, u odnosu na sunarodnike im u Federaciji, i privilegira.

I zato, čim je prijedlog izmjena postojećeg Izbornog zakona gurnut u parlamentarnu proceduru, nađoh način da, zahvaljujući medijima, do njegova cjelovita teksta i dođem. Na moju nesreću, bolje bi bilo da nisam. Jer, rezultat čitanja nije ni ushićenje, ni ohrabrenje, nego dodatno razočarenje. Zašto?

Zato što, narodski kazano, u prijedlogu ne pronađoh ništa od onoga što bi ljudski bilo očekivati. Nigdje, recimo, ni slova o promjenama kojima se Hrvatima na prostoru RS-a – i ne-Srbima ovog dijela zemlje uopće – vraća dostojanstvo. Ali, to nije sve. Predloženim se rješenjima u isti, dakle položaj građana drugog reda, dovodi i velik dio Hrvata Federacije – i Bošnjaka dakako, a Srbi u tom statusu, poput Hrvata i Bošnjaka RS-a, su ionako sve ove godine. Jer, postojeća rješenja im, ako ništa drugo, osiguravaju i elementarno dostojanstvo i osjećaj građana iste vrijednosti sa svima ostalima. A rješenjima koja nude „zaštitnici“ njihovih nacionalnih prava, sve to gube.

Hrvati drugog reda

Pitate se, pretpostavljam, kako – i na čemu ovakve sudove temeljim? Pa evo, da ne duljim. Po postojećem Izbornom zakonu glas svakog Hrvata na prostoru Federacije, kada je izbor člana državnoga predsjedništva po srijedi, ima istu vrijednost. Po hadezeovu prijedlogu njegovih izmjena, međutim, toga definitivno nestaje. Ili, drugim riječima, uvodi se podjela na pravovjerne i Hrvate drugog reda.

Doista je mali prostor da ovaj sud i detaljno argumentiram. No, suština je u tome da za člana državnoga Predsjedništva može biti biran samo onaj tko većinu glasova dobije na potezu od Neuma i Ravna, pri čemu glasovi Mostara i nisu relevantni, do Kupresa i Livna – uz dodatak, istina da im se pridružuju i glasovi Posavine. Bez njih, hoću reći, zaludu i činjenica da imaš i dva puta više hrvatskih glasova od ostalih. Jer, u predloženom rješenju decidno stoji kako onaj tko računa na pobjedničku poziciju mora imati u zbiru veći broj glasova iz tog dijela zemlje i općina koje se tretira takozvanim područjem „C“ – u koje spada Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš – nego, eventualno, iz područja „C“ i ostatka Federacije – Sarajeva, Zenice, Tuzle, Bihaća, Bugojna, da ne nabrajam.

Ako je, pak, tako, predloženo rješenje vrlo realnim čini i slijedeći scenarij – da netko u području od Neuma do Kupresa i Livna osvoji svega desetak tisuća glasova Hrvata, ali u Mostaru i ostatku područja „C“, a potom i ostatku Federacije, Tuzli, Sarajevu, Zeničko-dobojskoj županiji,  Bihaću, drugdje, osvoji u zbroju 200 tisuća glasova sunarodnika, ali član državnoga Predsjedništva ne može biti. Dapače, na tu će poziciju biti izabran onaj tko je od Neuma do Livna osvojio najviše glasova – pa taman to bilo i dva puta manje od onoga tko ih zaradi u maloprije navedenim područjima.

Slično je i s Domom naroda federalnog, a onda, po zakonu spojenih posuda, i državnoga parlamenta. Jer, među 17 izaslanika federalnog Doma naroda, niti na jedno mjesto – evo da izbjegnem Goražde, u kojem, kažu, Hrvata i nema – ne mogu računati Hrvati Sarajevske ili, recimo, Unsko-sanske županije. Pa, zar oni, ako je tako, nisu građani drugog reda? Kao što su, u slučaju izbora člana Predsjedništva BiH, to isto i svi oni iz Mostara, Kiseljaka, Travnika, Viteza, Fojnice, Vareša, Žepča, nisu li u kombinaciji sa Širokobriježanima, Gruđanima, Ljubušacima, Livnjacima nego, ne daj Bože, recimo, sa Sarajlijama, Zeničacima, Bugojancima, Tuzlacima.

Što na to reći. Hadezeov prijedlog izmjena Izbornog zakona me, Bog me ubio ako se šalim, neodoljivo asocira na praksu Pavelićeve endehazije – žrtvovanje Istre, Zadra i otoka Musoliniju – uz obrazloženje kako žrtvu traži hrvatski interes. Volio bih kad bi me se uvjerilo u suprotno. No, razlika gotovo da i ne postoji. A ako i jeste, samo je u jednom – da je ovdje teško precizirati tko bi trebao biti Musolini. Sve ostalo je, tako mi svega, teško razlikovati – k’o jaje od jajeta. Jer, da bi jednima bilo k’o u loju, žrtvuju se svi ostali.

To je, uostalom, nedavno ustvrdio i biskup banjalučki. U intervjuu za Face TV on, naime, reče kako je briga tih „čuvara“ hrvatstva, zapravo, „nepostojanje Hrvata u pola države“. Ni pol muke, joj biskupe, da je tako – iako, i to je politika suicida. Jer, prijedlog izmjena Izbornoga zakona pokazuje kako je stanje stvari i puno gore – da bi Hrvata moglo nestati i s dobrog dijela one druge polovice.

I zato se, dragi biskupe, s Vama ne slažem ni u vezi s još jednom Vam, u istom intervjuu odaslanom porukom – da onima koji iza takvih scenarija stoje treba pomoći, za njih moliti da im, kako rekoste, „Bog prosvijetli pamet da znaju razlikovati dobro od zla“. Ne, dragi biskupe. Jer, ne vjerujem kako u njihovu slučaju može pomoći ona biblijska „tko tebe kamenom, ti njega kruhom“. Ne, biskupe, njima definitivno treba uzvratiti istom mjerom. U protivnom, ne piše nam se dobro svima skupa.

Piše: Akademik, prof. dr. Slavo Kukić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

error: Content is protected !!