Što se desi u glavi čovjeka koji digne ruku na sebe?

U posljednje vrijeme ostajemo zatečeni strašnim i tragičnim vijestima o samoubojstvima mladih ljudi u našoj zemlji.

Čak su surovi i načini na koji sebi oduzimaju život. Obično se i obitelj i prijatelji iznenade, obično ne bude nikakvih naznaka… A, depresija je takva, podmukla i mračna. Krije se iza osmjeha, dok ne bude kasno…

Razgovarali smo s psihologinjom i psihoterapeutkinjom Nerminom Vehabović – Rudež o psihičkom stanju bh. građana. Kako kaže, ne raspolažemo podatcima koji su rezultat nekog sistematskog istraživanja. Ali imajući u vidu socijalne, ekonomske, političke uvjete u kojima živimo može se zaključiti da nije najbolje.

Prevencija

-To nas obavezuje da radimo na promjeni, da radimo na prevenciji i da svaki pojedinac treba biti odgovoran za svoje mentalno zdravlje jednako kao i za fizičko. To znači da kada osjeti prve poteškoće potraži pomoć stručnih osoba, psihologa, psihoterapeuta, psihijatara, rekla nam je Vehabović-Rudež. 

Iako se trudimo otkloniti predrasude, bh. društvo je i dalje zatvoreno i tradicionalno, a nerijetko se javlja stid da se zatraži stručna pomoć… 

-Kada promatram iz perspektive od prije dvadeset godina i danas, mogu reći da se dosta uradilo na senzibilizaciji ljudi kada su u pitanju poteškoće s mentalnim zdravljem i uopće traženje podrške i pomoći od stručnih osoba. Ipak, nije se društvo pretjerano “otvorilo”, ali na zdravstvenim radnicima, školama, medijima je zadatak da i dalje intenzivno radi na senzibilizaciji. Ono što je pozitivno jeste činjenica da ljekari iz hitne pomoći, obiteljske medicine, specijalisti, puno više upućuju klijenata/pacijenata psihologu i psihoterapeutu što doprinosi adekvatnijem i sveobuhvatnijem tretmanu,ali i senzibilizaciji, kazala je Vehabović-Rudež. 

Što se desi u glavi mladog čovjeka da donese takvu strašnu odluku i digne ruku na sebe? 

-Treba naglasiti da adolescencija kao razvojni period, koji je vrlo intenzivan i težak, nosi sa sobom i pokušaj suicida i suicid. Bitno je da to znaju kako roditelji, tako i nastavnici i svi oni koji rade s mladima. To znači da se treba raditi na jačanju međuljudskih odnosa,  davanju podrške mladima u tom periodu, razumijevanja njihovih poteškoća koje prate ovaj period i tada je veća šansa za zaštitu od suicida, ali i drugih psihičkih poteškoća.

Valja naglasiti da je mnoštvo razloga zašto neko “diže ruku na sebe”, razvojni, osobni, socijalni, ekonomski, kulturološki. Nije pokušaj suicida ili suicid znak psihičke bolesti, ali nekada može biti pratilac, npr. depresije, ovisnosti ili nekog težeg organskog poremećaja, pojašnjava Vehabović – Rudež. 

Kako kaže, zadaća profesionalaca iz psihosocijalnog sektora je da rade na prevenciji, ali i to je zadaća medija koji trebaju biti educirani kako se izvještava o samoubojstvima. 

-Do sada smo svjedoci senzacionalističkog izvještavanja koje nije dobro i može samo štetiti, ali i biti ‘model’ nekim mladim osobama da pokušaju isto. Alternativa izvještavanju o suicidima jeste pisanje o zaštiti mentalnog zdravlja – istaknula je Vehabović – Rudež. 

Manje suicida nego u Srbiji i Hrvatskoj

Usporedni podaci o suicidu iz regije od prije godinu dana govore da je stopa suicida u BiH manja nego u Srbiji i Hrvatskoj. To može biti rezultat vrlo dobro razvijenog sistema psihološke i psihijatrijske podrške koja se pruža kroz Centar za mentalno zdravlje, ali i kulturološkim i vjerskim razlozima. Ipak, to ne znači da ne trebamo ozbiljno shvatiti zadaću prevencije i zaštite mentalnog zdravlja.

-Profesionalci, psiholozi i psihoterapeuti ne govore o mentalnoj bolesti. Mi govorimo o mentalnim poremećajima i time već dajemo šansu da se može pomoći svakome tko ima poteškoće , ali i tko želi da mu se pomogne. Ipak, postoje psihička stanja koja traže dugotrajno i kontinuirano medikamentozno liječenje i tretman i time se bave psihijatri kroz ambulantno i bolničko liječenje pacijenta. Želim naglasiti da su roditelji, nastavnici i svi odrasli odgovorni za mentalno zdravlje djece, a kada postanemo odrasli svako od nas postaje odgovoran za svoje mentalno zdravlje. To znači da unapređujemo svoje međuljudske odnose, da radimo stvari koje nas vesele, ali ne ugrožavaju nas ili druge, da se družimo s ljudima koji nam odgovaraju, da imamo pravo napustiti radno mjesto gdje se ne osjećamo dobro i tražiti drugo, da trebamo smanjiti izgovore, a više se usmjeriti na željenu i moguću promjenu, poručila je Vehabović-Rudež. 

B. K. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

error: Content is protected !!