Um potlačenih i sloboda u srcu

I sam ambijent igranja predstave neobičan je i za mnoge je bio iznenađenje. Iako je mjesto održavanja izvedbe predstave bila Kosača u kojoj je velika dvorana s više od 750 mjesta, kroz uređenu i osvijetljenu dvoranu publika samo prođe, a onda, iza crvenog zastora dočeka ih mrak, stolice i glumci

“Za šta biste dali svoj život?”, predstava Harisa Pašovića, koja je proljetnu turneju počela u četvrtak navečer izvedbom u Hrvatskom domu herceg Stjepan Kosača u Mostaru, ne nudi odgovor na to pitanje, ali govori o brojnim ljudima kroz povijest koji su svoj život dali iz različitih razloga i uvjerenja: vjerskih, ideoloških, političkih, humanih, iz protesta, zbog vjere u slobodu i bolji svijet, zbog spašavanja čovječnosti…

Ta predstava, u samom naslovu, krije zamku: iako bismo možda očekivali da će nam ona, odnosno umjetnici zajedno s autorom, ponuditi odgovor na postavljeno pitanje iz naslova “Za šta biste dali svoj život?” – neće. Ona radi upravo suprotno – traži da preisputujete uvriježena i ustaljena mišljenja o tome za što se daje život. Znamo li imena ljudi koji su svoj život dali za nas? Ona potiče na razmišljanje koliko je naš um – um potlačenih, a koliko smo stvarno slobodni u srcu. Potiče na razmišljanje o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. O čovječnosti.

I sam ambijent igranja predstave neobičan je i za mnoge je bio iznenađenje. Iako je mjesto održavanja izvedbe predstave bila Kosača u kojoj je velika dvorana s više od 750 mjesta, kroz uređenu i osvijetljenu dvoranu publika samo prođe, a onda, iza svečanog crvenog zastora dočeka ih mrak, stolice i glumci. Mjesto gdje publika sjedi – razdvojena, u grupama – ‘ispresijecano’ je pultovima na kojima glumci igraju ustvari govore dokumentarni tekst i izvode koreografiju – mogla bi to biti i simbolika labirinta, labirinta mračnih kutova naše svijesti, onoga o čemu ne razmišljamo, a do čega umjetnici pokušavaju i uspijevaju doprijeti: podsjećaju nas na mračnu i svijetlu ljudsku povijest, na prave i pogrešne ideje i ideale, na krike očaja i nepravde, na ljude koji su žrtvovali život za domovinu iz ovih ili onih razloga, na one koji su život žrtvovali da bi spasili druge… Oni žele da se čuje krik – da još ima nade za čovjeka i za humanost, da vrijedi vjerovati u smisao života, a taj smisao, svijest o smislu i vjera u smisao, obnavlja se zahvaljujući teatru, odnosno umjetnosti.

Teatar stvarnosti

Publika glumce skoro da dodiruje, osjeća i čuje svaki njhov pokret, uzdah, znoj, suzu.

Redatelj Haris Pašović kaže da svaki čovjek ima svoj odgovor na pitanje iz naslova predstave.

“Mi smo ispričali priču o mnogo ljudi, o možda i 200 karaktera koji se u predstavi pojavljuju, ljudi koji su iz raznih razloga dali svoj život; neke od tih razloga mi doživljavamo kao plemenite, neke kao zle, neki ljudi su iz mračnih pobuda spremni da daju svoj život… Tako da je teško reći što je to u pojedincu što njega pokrene da da svoj život, ali mi smo upravo i željeli predstaviti lepezu motiva. Neki razlozi su prihvatljivi, neki neprihvatljivi…, ali je činjenica da su se svi ti događaji o kojima pričamo zaista dogodili u stvarnosti. Ljudi koji se spominju su stvarni ljudi”, kaže Pašović. A samo neki od njh su sudbina Srđana Aleksića, Ive Lole Ribara, Giordana Bruna, Svetozara Markovića, Jana Palacha, nuklearna katastrofa u Černobilu, George Orwell, Voltaire, Federico Garcia Lorca…

“Ovo je teatar stvarnosti”, kaže Pašović. “Naravno, mi smo to umjetnički obradili, mi to izvodimo, ali je sve utemeljeno u stvarnim ljudima i stvarnim događajima”, kaže. Život je čudo, i baš zbog toga što je u pitanju stvarnost, proces rada je bio jako zanimljiv.

“Kad se uđe u sve te motive, kontekste i situacije, onda je to i jako uzbudljivo i ponekad zastrašujuće, ponekad inspirirajuće… To je jedan tako složen materijal, ali je to radila jedna fenomenalna ekipa, mladi glumci, svi rođeni poslije rata, jedna potpuno nova generacija, generacija 21. stoljeća koja ima svoj pogled i kojima je bilo strašno zanimnljivo da vide tu istoriju i prožive je, a s druge strane, svojom kreativnošću i dubokom posvećenošću teatru i umjetnosti, oni govore za što bi oni dali svoj život: oni izgaraju za kreativnost, za umjetnost, za jedan ljudski odnos u svijetu u kojem žvimo”, kaže Pašović.

Mi smo u centru stvarnosti

U predstavi “Za šta biste dali svoj život?” igraju Katarina Bradonjić, Amar Čustović, Lana Delić, Fedor Đorović/ Kemal Rizvanović, Sanela Krsmanović-Bistrivoda, Miloš Lazić, Peđa Marjanović, Mina Pavlica, Dražen Pavlović, Gabor Pongo, Mia Simonović, Ema Stojanović, Marko Vasiljević, Dušan Vukašinović, Nikola Živanović.

A zašto je publika okružena glumcima? Takav je koncept, odgovara Pašović. “Priča je takva. Jer mi smo u životu okruženi sa raznih strana različitim motivacijama i različitim iznenađenjima – nekad pozitivnim, nekad negativnim – tako da na neki način predstava sugerira upravo to: da je ta stvarnost, ta intezivna stvarnost svuda oko nas i da smo mi u centru te priče”.

Predstava je nastala u produkciji East West Centra, u koprodukciji sa Teatar Promena Novi Sad, Bosansko narodno pozorište Zenica, Ujvideki Szinhaz Novi Sad. Uvrštena je u selekcije Festivala bh. drame BNP Zenica (12. 5.) i “Sterijinog pozorja” u Novom Sadu. Nakon Mostara i Zenice, sljedeća izvedba je 13.5.2017. u Međunarodnom kulturnom centru Grbavica Sarajevo, a proljetna turneja završava 15.5.2017. u Banja Luci na Banja Luka collegeu.

Piše: A. Copf, [email protected]

 

 

error: Content is protected !!