USUSRET EUROIZBORIMA: Jače suradnje i snažnije institucija Unije ili povratak “pod nacionalne skute”?

Europski izbori koji će se održati sljedeći tjedan uistinu su po mnogo toga specifični i dovode Europsku uniju na raskrižje – s jedne strane reforme EU na način jače suradnje i jačih institucija Unije ili “Europe nacije”, to jeste potpuna kontrola i suverenitet nacionalnih država a s Unijom što bude.

Ono što je sasvim jasno u oba tabora – jedan, bez obzira na ideološke razlike, čine pučani, socijalisti, liberali i zeleni, a drugi krajnja desnica i populisti – jeste kako Unija mora biti reformirana jer ovakva kakva jeste neće opstati jer je pokazala loš imunitet na krize, tu je demokratski deficit, udaljenost od žitelja i nacija te eurokratizacija koja iritira sve.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemačka kancelarka Angela Merkel nude reforme pa se spominje i EU vojska, zajednički ministar financija, jača suradnja u vanjskoj i sigurnosnoj politici itd. S druge strane, sve snažnija grupacija populista i krajnje desnice, koja će u novom mandatu Europskoj parlamenta imati mnogo više zastupnika nego ranije, promovira ksenofobične stavove, nisu za zajedničke i podijeljene nadležnosti nego puni suverenitet nacionalnih država a u okviru EU tek mani dio razgovora koji nikoga ništa neće obvezivati.

Ili reforme ili propast

Sve projekcije rezultata pokazuju pobjedu Europske pučke stranke (EPP), drugo mjesto stranke lijevog centra su Socijalisti i demokrate (S&D), ali obje grupacije će zabilježiti pad. Po prvi put otkako se održavaju izravni izbori za Europski parlament ove dvije grupacije neće imati potrebnu većinu, pa će biti potreban još netko.

Tradicionalno, liberalna frakcija ALDE, Zelena grupa, koja okuplja stranke koje brinu o zaštiti životne sredine, te konzervativne stranke pod nazivom Evropski konzervativci i reformisti (ECR), koje su negdje između proeuropskog i euroskeptičnog bloka, jesu proeuropske i obično nastoje surađivati pri kreiranju zakona, čak i ako postoje neslaganja. Očekuje se da će se tako nastaviti u ovom mandatu, ali između njih je niz razlika i sukobljenih stavova o najvažnijim pitanjima. Ukoliko pak niti u ovom mandatu ne ponude konkretne odgovore žiteljima, ne urade prihvatljivu reformu EU, ne iznjedre novi temeljni ugovor (nema ga još od Lisabonskog ugovora potpisanog još 2007. godine) EU sasvim je sigurno opstati neće. Sam Macron, kojeg smatraju najvećom uzdanicom “nove EU” i europskog jedinstva, založio se za jaču Europu kako bi se suprotstavila američkoj i kineskoj dominaciji. I on je izrazio zabrinutost zbog porasta ekstremističkih stavova, rekavši da “ukoliko rascjepkate Evropu, nema šanse da imate jaču Europu”.

Upozorava kako bi taj scenarij doveo do svijeta koji će voditi “G-2” – samo SAD i Kina. Pozdravio je EU zbog toga što je u proteklih 70 godina mirno spojila 28 jakih nacionalnih kultura. Međutim, posluživši se engleskom uzrečicom “talk is cheap”, od najava i praznih obećanja nema ništa, sve to će se vrlo brzo morati provoditi u djela.

Na kraju krajeva, jačanje krajnje desnice i ljevice, kao i populizma u Europi krenuo je nakon što se EU pokazala slabo otpornom na krize (ekonomsku, migrantsku…), nakon što nije ponudila novi model koji će ju više primaknuti građanima, riješiti problema eurokratizacije, dodatno demokratizirati, ojačati, osnažiti i jedinstvo u onome što jesu zajedničke politike na razini EU. Sve to, nažalost, još je na čekanju, žitelji zemalja EU su itekako (s pravom) razočarani i okreću se onim strankama koje se nazivaju “antisistemske”.

Populizam i desničarenje

Problem je što njihove ideje Europu vraćaju unazad, što ne nude konkretna rješenja, tek parole. Sve to pokušavaju iskoristiti neki drugi igrači, pa tako nekadašnji suradnik američkog predsjednika Donalda Trumpa, Steve Bannon, poodavno radi na okrupnjavanju populista i antisistemskih stranaka.

Naime, od kako je napustio Bijelu kuću 2017., Bannon se usredotočio na rad s europskim populistima te je osnovao “Pokret”, radnu jedinicu u Bruxellesu koja će davati podršku populističkim i anti-establišment strankama na europskim izborima. Treba kazati kako se i on distancirao ekstremno desne Zlatne Zore iz Grčke te mađarske stranke Jobbik, ali otvoreno pruža podršku Alternativi za Njemačku, Sjevernoj ligi Italije Mattea Salvinija, Slobodarska stranka Austrije Heinz-Christian Strache, Nacionalnu Frontu Francuske Marine Le Pen te mađarski Fidesz Viktora Orbana. Europska alijansa naroda i nacija (EAPN) već uključuje austrijsku Sjevernu ligu, Slobodarsku stranku, Nacionalnu frontu Alternativu za Njemačku a želja je okupiti sve desničare, populiste i euroskeptike.

Ukoliko bi populizam definirali kao “ideologija koja dijeli društvo na dvije antagonističke skupine – običan narod i korumpiranu elitu – i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volje naroda”, svi pobrojani upadaju u nju. Ono što je važno kazati jeste kako za malo čega imaju rješenja, za sve što se dogode imaju iste odgovore – kriva je EU i migranti. Reklo bi se kako su klasični populisti – postavljaju prava pitanja, ali daju dvojbene odgovore.

Otvoreno se suprotstavljaju viziji Europe kakvu daju Macron i Merkel i bukvalno svaku prigodu koriste kako bi “pljuvali” po njima. Sam Bannon znao je ranije reći kako će “ultradesničarski domoljubi su ‘nova elita’ Europe”, a nedavno je u Italiji najavio “potres” na europskim izborima u svibnju. Isto tako, u nedavnom razgovoru za Neue Zuercher Zeitung iznio je svoje poglede na budućnost Europe.

– Ukoliko trendovi ostanu stabilni, desne stranke će imati rezultat koji sam prorekao a to je oko trećine zastupnika EU parlamenta bit će članovi tabora nacionalista a možda i više. Dinamika je na našoj strani. I, što je još važnije, postoji mogućnost da u EU parlamentu osnujemo jednu “Super-Group“. Nemojte zaboraviti ni Nigela Faragea i njegovu Brexit-Stranku. Poslije izbora svaki će novi dan u Bruxellesu biti novi Staljingrad. Nacionalisti će nastupati zajedno. Umreženjem će biti omogućeno ono što nazivam “command by negation“: ako ne možeš realizirati vlastitu volju – jer nemaš većinu – možeš blokirati. Time se situacija iz temelja mijenja. Od stranaka s kojima komuniciram nijedna ne želi napustiti EU. One žele Europu nacija. Na ovim se izborima odlučuje između dvije fundamentalne filozofije što ih čini tako važnima, kaže Bannon.

Još jasnije pojašnjava te razlike – na jednoj je strani Emmanuel Macron sa svojim savezom “Renaissance“. Njegov je cilj realizacija programa globalista – Sjedinjene Države Europe. Pa bi po tom planu “Njemačka trebala postati nešto poput Sjeverne Karoline, a Francuska Južne Karoline. Jednostavnije: nacije kao upravne jedinice jedne centralne birokracije. Dodaje kako Macron želi centralizirati vanjsku politiku i stvoriti vojsku EU. S druge su strane snage koje se zalažu za stari Westfalski model u kojem individualne nacionalne države zastupaju interese svojih gradjana. One čine Uniju koja stremi više komercijalnoj a manje političkoj integraciji, a ovdje u politici useljavanja. I nema EU vojske.

– Na ovim izborima zbog desnice imamo novu sliku, svi mediji pišu o europskim izborima, a tu je i alternativna ponuda – Orban, Salvini, Le Pen, AfD. Ta alternativa govori – dajte da nacionalne države ponovo preuzmu kontrolu, ne kako bi razorile EU, nego ju reformirale, zaključuje Bannon.

Tmurnu oblaci poodavno su nad EU, ona sama ne znam kako riješiti svoje probleme pa su “krv namirisale druge zvijeri” koje bi ju rado “raščerupale”. To će i uspjeti ukoliko ne bude mudrosti, jedinstva, uvažanja nacionalnih država ali i europskog jedinstva, odnosno onoga što Unija jeste. A EU je sui generis pravni (i politički) sustav: ni federacija, ni konfederacija, nego “nešto između” – originalna polit-ekonomska integracija i subjekt međunarodnog prava, koja ne isključuje nego uključuje i revitalizira države-članice, uvodeći ih u novi sustav upravljanja – temeljem prenijetog ili djeljivog suvereniteta i višerazinskog upravljanja – u prostore integracije “s onu stranu nacionalne države”, bliske i modelu “političke zajednice” unutar zemalja članica.

Angela Merkel na čelu Europskog vijeća?

Prema navodima, Euroactiv, poprilično se zakuhala priča oko Manfreda Webera kao budućeg predsjednika Europske komisije. Naime, 2014. Se ova pozicija birala metodom “spitzenkandidata”, ili vodećeg kandidata, pa su “pučani” predložili Webera. Po bruxelleski kuloarima se sve češće spominje drugo ime – Michela Barniera koji je glavni pregovarač EU za Brexit, te bi bio prihvatljiv svima. Isti izbori navode kako se Angela Merkel sve ozbiljnije spominje kao buduća predsjednica Europskog vijeća. S obzirom na to da je Annegret Kramp-Karrenbauer gotovo u potpunosti preuzela funkciju čelnice njemačkih pučana, Merkel bi mogla prepoznati idealnu priliku da ode dok je na vrhu, prije nego što njezina domaća politička karijera u potpunosti umre. U tom bi slučaju, smatraju njemački politički analitičari, Merkel svojoj zamjenici mogla prepustiti kancelarsku fotelju i otići u Bruxelles na mjesto koje je znatno sigurnije kroz narednih pet godina te koje bi joj omogućilo da ostane na samome vrhu Europe. Koliko je ta informacija realna govori u prilog i činjenica da je na summitu u Sibiuu izjavila da bi se “Europsko vijeće trebalo češće nalaziti i da bi se odluke trebale donositi brže’, čime je samo dolila ‘ulje na vatru” svim nagađanjima da će ona biti ta kojoj će uskoro biti dana prilika reformiranja te ključne europske institucije. Time bi se de facto zadovoljile dvije najveće sile EU –  Francuska bi dobila Europsku komisiju, Njemačka Europsko vijeće, a Španjolci, Talijani i “male države” bi se međusobno podijelili za ostale tri ključne pozicije – Europska središnja banka, parlament i visoki povjerenik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku. Ova potonja, bare se ranije o tome pisalo, mogla bi pripasti i Republici Hrvatskoj.

Piše: Dragan Bradvica, [email protected]

error: Content is protected !!