Zašto djeca ne razumiju šale odraslih na isti način?

Je li vam se dogodilo da se šalite s djetetom, a da njegova reakcija bude potpuno neočekivana? Ili da mu kroz sarkazam kažete da nešto napravi, očekujući da će učiniti baš suprotno, a onda vidite da je doslovno shvatilo to što ste rekli? O čemu se radi?

Zafrkavanje, sarkazam, ironija, šale odraslih mogu kod djece izazvati čitav spektar emocija i stanja – zbunjenost, posramljenost, sram, bespomoćnost, nesigurnost, strah, nepovjerljivost, izdaju, krivicu… Pitate se zašto bi nešto tako bezazleno kao što je šala ili zezanje moglo uzrokovati nešto od ovoga?

Jednostavno – mala djeca NE RAZUMIJU sarkazam i ironiju! Ona sve shvaćaju doslovno, a odrasli koji ih vole zafrkavati i šale se s njima na ovaj način, često se iznenade ishodom ovakve komunikacije. Prvo pogledajmo neke najčešće primjere.

 Situacija 1.

Dvogodišnjem djetetu je ispala nova igračka i dijelovi su se rasuli po podu. Dijete pogleda u tatu očekujući reakciju, pomoć, rješenje, a tata mu kaže – “Tako je, baci igračku, baci je jako, sigurno će se popraviti!” Dijete uzima igračku i baca je o pod. Tata je iznenađen i ljuti se na dijete. Dijete ponovo uzima igračku i baca je, naivno očekujući da se ona “popravi”. Tata se ljuti još više i “daje” djetetu etiketu da je bezobrazno i uzima mu igračku. Dijete je zbunjeno.

 Situacija 2.

“Ma što imaš toliko učiti!” – kaže djed unuku jer mu je žao da dijete toliko sjedi i da se ne igraju. “Kad sam bio mali, ja sam stavljao knjigu pod jastuk i ujutru sam sve znao!” – namiguje djed. Pred spavanje dijete puno nade stavlja knjigu pod jastuk. Sutradan dobije lošu ocjenu. Mama i tata su ljuti, a djed nije tu da objasni. Dijete se osjeća iznevjereno.

 Situacija 3.

Mama, tata i dijete šeću gradom i jedu sladoled. Djetetov se topi brže nego što ga može polizati. Gleda upitno u mamu, a ona kaže “Samo ti tako polako liži, i sav se uprljaj, neka ti curi na čistu majicu!” Dijete se opušta i jede sporije, sladoled curi po bradi, rukama, majici. Mama mu otima ostatak i daje ga tati, briše ga maramicama. Dijete je iznenađeno jer tata sada jede njegov sladoled, a mama se ljuti…

Situacija 4.

Svaki put kada je dijete s mamom ili tatom u trgovini, teta na blagajni kaže – “Vodim te ja svojoj kući, pa ćeš živjeti sa mnom! Jel’ hoćeš?” Dijete se strese, privije se uz nogu roditelja i grčevito ga počinje stezati. Mama (ili tata) mu sklanja ruke, namiguje i kaže “Želiš ići? Idemo te spakirati.” Dijete gura glavu u mamine (ili tatine) noge, počinje je vući i želi ići kući. “Što se sramiš?” – kaže mama, a teta dodaje – “Vidi, vidi, kako je sramežljiv. E, onda te neću voditi…” Dijete više ne želi u trgovinu s mamom (ili tatom).

Situacija 5.

U parkiću jedan djed zbija šale s djecom – “Nije to tvoja baka, ne sličite. Ona ima bijelu kosu, a tvoja je crna!” “Tebe su mama i tata uzeli od nekog, nisi ti njihov. Vidiš kako je tvoj brat dobar, a ti ništa ne slušaš.” Na putu kući dijete pita – “Od koga ste me uzeli?” Osjeća strah.

Sada pokušajmo razumjeti što se zapravo dogodilo.

Mala djeca (posebno predškolskog uzrasta), ne razumiju način na koji se odrasli šale s njima, pogotovo ako te šale imaju primjesu sarkazma, ironije, podsmjehivanja. Djeca doslovno shvaćaju ono što im se kaže, ne dovode u pitanje rečeno jer NEMAJU ISKUSTVO DA SE NEŠTO NA JEDAN NAČIN MOŽE REĆI, A DA TO ZNAČI POTPUNO SUPROTNO. Da bi dijete moglo razumjeti ovakve šale moralo bi imati razvijeno logičko razmišljanje i dovoljno iskustva s kojim će to što čuje povezati. Ali, ako znamo da se dio mozga koji je zadužen za logiku razvija oko pete godine, jasno je da malo dijete NEMA NIKAKVU ŠANSU da razumije pošalice, ironiju, podsmijeh, sarkazam…

Iako je odraslima nekada simpatično da ih ovako zafrkavaju i zbunjuju, za djecu to nema nikakvog smisla. Ne samo što nije fer prema djeci, nego nema nikakve svrhe ovako s njima pričati. Osim što ništa ne mogu naučiti iz ovakve komunikacije, ona na njih djeluje zbunjujuće, ponekad i ponižavajuće.

Tek u uzrastu od sedam, osam godina ovakve šale će imati malo više smisla, s tim što čak i tada treba djetetu reći da se šalimo. Možda mu neće biti drago, ali će tada bar moći razumjeti, jer će imati dovoljno iskustava s kojima će moći logički povezivati.

Naravno, čak i kada vodite računa da ne pričate s djetetom na ovaj način, nećete moći svima skrenuti pozornost da to ne rade. I ne treba! Ne brinite, neće biti smak svijeta ako se netko na ovaj način našali s djetetom, samo je važno da mu vi objasnite da je to šala, da se nekada odrasli tako šale i da ne misle ništa loše.

Ako primijetite da se dijete osjeća neugodno, zagrlite ga, umirite i objasnite. Ako ima dvije, tri godine ili je još mlađe, ono neće mnogo razumjeti sadržaj vaših riječi, ali će svakako “razumjeti” osjećaj sigurnosti koji ćete mu prenijeti kroz glas, razumijevanje, zagrljaj.

I, na kraju, ovo ne znači da se s djetetom roditelji i drugi odrasli ne trebaju šaliti. Naprotiv, i te kako trebaju! Samo cilj šale treba biti zabava, radost, smijeh, a ne izazivanje straha, srama i zbunjenosti, piše portal “roditelji.hr”.

Piše: Dragana Aleksić, family coach , roditelji.hr

error: Content is protected !!