Zbogom časni čovječe i umjetniče. Cijeli grad te je neizmjerno volio i cijenio.

Po vokaciji rođeni slikar izrazitog talenta, sa sposobnošću da duboko uranja u onostranost. Jedne prilike je izjavio da su već u djetinjstvu u njega ulazile slike majčinih vezova s kameleonskim bojama i ta čarolija će ga toliko opčiniti da je osjetio kako ga likovna umjetnost magično privlači i da mu je najbliža srcu.

Ostat će  joj vjeran do kraja života i u njoj će slasno sagoriti, prenoseći preko svojih radova vrlo kompleksne poruke kao osobne odgovore na vječita pitanja ko smo, odakle smo i kuda idemo.

Prvi spisateljski radovi

Pohađao je nižu gimnaziju u Mostaru gdje pokazuje znake otpora prema uvriježenim školskim regulama, potvrđujući da mu je sloboda jedini garant za emanaciju svojih kreacija. Osjetio je kako se umjetnost isključivo bazira na slobodi čovjekovoj i tek tada progovara u svoj svojoj eruptivnoj snazi.

Malo je poznata činjenica da je za mlađih godina, kao član Debatnog kluba mladih pisaca i Kluba pisaca RKUD ‘Abrašević’ pisao tekstove o likovnim temama u sarajevskom časopisu Odjek, mostarskom ‘Mostu’ i tjedniku ‘Sloboda’.

Iako je po tadašnjim društenim zakonima upisan na Srednju zanatsku školu, ponovno dolazi do izražaja smisao i dar za crtanje. Posao u Rudniku mrkog uglja u Mostaru je prvi susret sa ogoljelim životom, ali je itekako uticao da spozna drugu stranu čovjekovog bitka – egzistencijalnu borbu za održanjem. I tu budući maestro crta na kartonskim kutijama tražeći ljepotu u kreaciji onog što osjeća. Materijalizuje nutarnje vibracije svih amplitudnih dosega i uronuća.

I veliki maestro, taj lucidni i prefinjeni akvarelista, Karlo Afan de Rivera je radio u mostarskom Rudniku, ostavljajući dragocjena djela s motivima enterijera kopova i rudarskih dimnjaka. U pravom trenutku neko ga je zapazio i Sindikalna organizacija ga šalje u Sarajevo na Državnu srednju školu za likovnu umjetnost.

Potpis na scenografska rješenja

Da je na sebe već tada skrenuo pozornost dokaz je angažman u Narodnom pozorištu Mostar gdje radi kao scenograf. S njim je kolega Mladen Soldo, jedan od najuspješnijih mostarskih likovnih stvaralaca i bard Mirko Kujačić, kasnije pariški đak.

Jusuf Jusa Nikšić se pojavljuje u afišama predstava Narodnog pozorišta Mostar od 1952. godine. Premijernu prezentaciju imao je 11. 10. 1952. godine u predastavi „Zona zamfirova“, kada je bio pomoćnik scenografu Mirku Kujačiću. Od njega je počeo sticati dragocjeno iskustvo i znanje iz ove oblasti. Već u slijedećoj predstavi „Svi moji snovi“, američkog pisca Arthura Millera, Jusa i Karlo Afan de Rivera su izvođači slikarskih radova. Radit će zajedno i s Danilom Rešetarom a prvu samostalnu scenografiju uradio je za Nušićevu predstavu Ožalošćena porodica (21. 3. 1953.).
Odlazak u Zagreb na studij likovne umjetnosti nije dugo trajao prije svega zbog bolesti i materijalne oskudice. Čovjeku predodređenom da preko likovnih djela komunicira sa svijetom uskračen je genetski poriv, međutim maestro se nije dao slomiti jer ta srčika i žilavost je progovorila puninom svoje ekspanzije.

Ponovno je u Narodnom pozorištu Mostar u kome je ravnatelj Safet Ćišić okupio vrsne scenariste, kostografe i umjetnike za slikarske efekte poput Danila Rešetara, Aurelije Branković, Juse Nikšića, Ice Voljevice, Dobrivoja Bobe Samardžića, Mladena Solde i Karala Afana de Rivere.

Izložba u Krivim dućanima na Korzu

Kada je sada već daleke 1954. godine, na inicijativu slikara Mustafe Peze, formirana asocijacija pod nazivom Likovni umjetnici Mostara, prirodno je da se među njima nalazio i Jusa Nikšić sa svim svojim kolegama s kojima će dugo vremena ispisivati najblistavije stranice likovnog života grada i Hercegovine.

Iste godine u mjesecu kad cvjetaju lipe priredili su kolektivnu izložbu u prostoru „Krivih dućana“ na Korzu gdje se danas nalazi stambeno poslovna zgrada i prodavnica „Borovo“. 

Dva ljeta kasnije ova asocijacija mijenja naziv u „Novembarska grupa“ čime trasiraju dugu tradiciju priređivanja kolektivnih izložbi za Dan Republike, a potom nastaje transformacija u Društvo likovnih umjetnika Mostara.

Djelovali su u društvenim prostorijama koje su se nalazile u Gimnaziji. Pola vijeka kasnije (1993.) Jusa će biti jedan od inicijatora za osnivanje Društva umjetnika Mostara (DUM) i tim činom će nastaviti tradiciju vrlo plodnog djelovanja u ovoj asocijaciji. S obzirom na vrlo teške ratne uvjete i uvjetovani odlazak brojnih umjetnika, ipak je zabilježen lijep uspjeh na polju afiramcije likovne umjetnosti.

Za DUM je kreirao logo i društvenu zastavu s bijelom podlogom na kojoj su reducirana dva preklopljena deltoidna kamena koja tvore treći a simbolizuju prvu alatku s kojom su pečinski ljudi crtali po zidovima, kao i tri naroda.

Sa diplomom akademskog slikara

Prvi put izlaže 1956. godine na skupnoj izložbi priređenoj u Mostaru. Tri godine kasnije primljen je u članstvo Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Poslije ozdravljenja i neslavne etape u Zagrebu, upisuje se na Akademiju primjenjenih umjetnosti u Beogradu gdje 1957. stiče diplomu akademksog slikara.

Godinu dana kasnije na ovom istom fakultetu diplomirao je njegov prijatelj Vlado Puljić. Podsjetit ćemo da je prvi akademski slikar iz Mostara Branko Radulović, diplomirao je 1911. godine u Pragu, a da je Jusa prvi posljeratni diplomant.

Kako se na studiju pokazao kao najbolji i najtalentovaniji student, zašto mu je nuđeno mjesto asistenta, ipak je odlučio da se vrati rodnom Mostaru i tu nastavi profesionalnu karijeru. Prvih godina nakon studija odlučio je da se posveti pedagoškom radu, odnosno likovnom obrazovanju u osnovnim školama prenoseći znanje brojnim generacijama, a ujedno je savjetnik za likovni odgoj u Prosvjetno-pedagoškom zavodu Sreza Mostar.

Prakticirajući suvremenu obrazovnu metodologiju na učenike je ostavljao snažan utisak. Njegov uspon dalje je išao preko Pedagoške akademije u Mostaru gdje u periodu 1972-1975. godine radi kao honorarni nastavnik. U tom razdoblju je angažiran kao docent na predmetu metodike likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti Sarajevskog univerziteta.

Prvo samostalno predstavljanje

Konačno je 1971. godine odlučio da samostalno izlaže u Umjetničkoj galeriji na Rondou. U mostarskoj „Slobodi“ o ovoj izložbi je osvanuo je tekst pod naslovom „Tempere Juse Nikšića“. Jedne prilike je izjavio:

– Znate šta. Nekada je bilo sretno vrijeme, jer nismo obezvrijeđeno razmišljali, kako je to danas slučaj. Ranije je bilo puno izložbi, otkupa, slikari su imali atelje, stan. A danas, ja se divim mladima kako uspijevaju opstati. Ipak, isto je što narod i dan-danas muku muči da otkrije te neke misterije, a to je znak da dok čovjek živi nikada neće doći do istine.

Kad je u nekadašnjoj Galeriji „Branko Šotrić“ u Stocu otvorena njegova izložba (9. rujna 2006.) osnovna intencija umjetnika je bila da pokaže reakciju na postojeće stanje u društvu i sve prateće pojave poput nepravde, destrukcije, zapostavljanja nasljeđa i td.

Da bi uspio prenijeti poruku izložio je većinom samo okvire bez nedostajućih slika. Jedno  je nazvao mrtva priroda a unutar okvira vidjeo se samo runirani malter zida.Umjetnik je bio vrlo jasan i nedvosmislen.

Jusino slikarstvo emanira autentičan likovni rukopis akcentiranog poetskog naboja, što je karakteristika gotovo svih mostarskih umjetnika. Poetika im je toliko evidentna da se pokazuje u svim slojevima materijalizacije. Jusinu morfologiju tla, opsesivnu temu kojoj se predaje bez ostatka, duboko je shvatio likovni kritičar Nikola Kovač, inače njegov vrli prijatelj.

On je za Jusina djela, tematski definisana prirodom, potvrdio da se upravo u njima prepliće realno i apstraktno, te da dinamikom planova i obiljem boja postiže fascinaciju. Posebno ga zanima detalj u okviru širokog plana kao mikro svijet iz koga se sve začinje i predstavlja „izvor i nosioc značenja“.

-Jusa Nikšić u pejsažu pronalazi obilje realističkih detalja i prepoznatljivu topografiju zavičaja, ali u isti mah i, paralelno s takvim postupkom, slikar istražuje i reljefnu masu pejsaža, njegovu morfologiju i specifična svojstva motiva koji se pretvara u likovni koncept, zapisao je Kovač.

Temeljito građena zadužbina

Otišao je veliki mostarski umjetnik i čovjekoljubac, čime je ovaj grad izgubio još jedno zlatno ime iz bogate riznice umjetničkih stvaralaca koji su uzdigli Mostar na nivo poznatih i veličanstvenih kulturnih centara regije.
Akad. slikar Jusa Nikšić je eklatantan primjer Mostarca kosmopolite, koji je cijeli svijet doživljavao kao svoju avliju, svoj intimni prostor. Bio je među posljednjim bardima starije generacije koji su uspjeli svojim kvalitetnim djelom ispisati bogate stranice kulturne istorije grada i za uzglavlje mu ostaviti epitet grada slikara. Niti jedna druga umjetnička grana nije ovdje imala toliko uspjeha i njenih kreativaca kao što je to likovna umjetnost.
Njegova sabraća su: Bobo, Meha, Karlo, Mladen, Dado, Pezo, Nikola, Naredeli, Ico, Florijan, Rusmir, Zlatko, Krešo, Mirko, Aničić, Balić, Borovina, Milivoje, Novalić, Pandur, Affan, Evgenije-Gena, Aranka,Stajčić,Marin,Torlo, Velić, Vila, Zubčević…

Svi oni zajedno su gradu poklonili najbogatiju paletu svoje nutarnje izražajnosti.
Akademski slikar Jusa Nikšić u privatnom životu je bio i šarmer i lucidni posmatrač društvenih gibanja, oštar kritičar svih slojeva , ali jednako tako spreman i za ispijanje životne čaše, radujući se poput tvrdog hedoniste svakom probranom društvu. Ivanu je posebno volio i cijenio kao čovjeka širokog srca i duše u kome je pronalazio stare dobre domaćine ugostitelje na čijim licima je prepoznavao njihovu nutrinu dobrohotnost i čovjekoljublje, a Ivana je po svemu to potvrđivao.

S društvom umjetnika okupljenih u grupi “Četvrtak”, posljednjih godina, najviše je volio kruniti sate na Smrčenjacima.
Ostao je dosljedan utemeljitelj i zaštitnik zajedničkog života, uvažavanja svih različitosti i poštivanja dobrosusjedskih odnosa. Mogli bismo reći i svjet mu je bio preuzak. Kao i mnogi drugi Mostarci doživio je brojne kataklizme. U ratu mu je stradao atelje sa slikama, zapaljen mu je stan, a nakon rata 29.12.2013. pokraden mu je najveći broj do tada sačuvanih slika, njih oko četrdesetak. Imali smo čast da mu u Ratnom studiju – Radio Mostaru 1993. godine priredimo izložbu.

Dobitnik je nekoliko priznanja i nagrada: Prva nagrada za slikarstvo i Grand prix na Sarajevskom salonu 1973., 1974., 1975., Savezne stipendije „Moša Pijade“ u Beogradu 1977. i priznanje „Mimar mira“ Centra za mir i multietničku saradnju Mostart  2016. godine.

Otišao je maestro koga su svi Mostarci veoma volili i izuzetno cijenili, ali sačuvana su i spašena djela koja ostaju kao njegova najljepša zadužbina.
Ne prof., nisi u suštini otišao i nisi nas napustio. Ako ništa svako će imati reprodukciju tvog zlatnog likovnog izraza na zidu ili u memoriji, svejedno, a to je već nešto. Ona druga zadužbina što si je izgradio u nama je još trajnija, prijemljivija i toplija. Zbogom časni čovječe i umjetniče. Cijeli grad te je neizmjerno volio i cijenio.

Piše: Zlatko Serdarević, [email protected]

error: Content is protected !!