Željela sam ispričati priču o apsurdu suvremenosti kojoj svjedočim

U Narodnom pozorištu Sarajevo u tijeku su probe za novu predstavu, koju na scenu postavlja redatelj Dino Mustafić, prema dramskom tekstu naše glasovite književnice Ljubice Ostojić. Bilo je to povodom da autoricu drame “Sve se nekako preživi osim smrti “ zamolimo za razgovor.

Do danas ste se svojim dramskim tekstovima uglavnom obraćali mladima. Kada i kako je nastao tekst gorko – duhovitoga naziva “Sve se nekako preživi osim smrti”? Kakvu ste priču željeli ispričati?

– Nisam se obraćala samo mladima, mislim da su sve podjele, pa i dobne, vrlo relativne Ali mislim da je mlada publika osobito bitna za teatarsku umjetnost, Također i veći izazov piscu općenito. Tekst nije nov. Objavljen je 2012. u knjizi Zbirka suvremene drame 2, Biblioteka: Hartefakt drama, u Beogradu. Objavljena je  i u prijevodu na albanski. Imala je  javno čitanje u Biserima iz upravničkih fijoka u UK Parobrod, u režiji Anje Suša (nažalost nisam prisustvovala, a interesirala me je osobito interpretacija Slobodana Beštića, glumca kojega cijenim i s kojim sam surađivala). I onda je drama okolnim putevima dospjela do Dine Mustafića i Narodnog pozorišta u Sarajevu. Neizvjesne su i začudne sudbine dramskih tekstova. Ovaj tekst je nastao poslije čitanja vijesti u dnevnom listu Oslobođenje,o obilježavanju Međunarodnog dana borbe jastukom, 4. 4. 2011. Ne znam kakvu sam priču željela ispričati, možda o životu i smrti. Ili o apsurdu suvremenosti kojoj svjedočim.

Upoznajte nas s likovima, nositeljima radnje u drami…

– Likovi, nositelji radnje, su članovi jedne od mnogih obitelji ili porodica u Sarajevu. I Sarajevo… Upoznavanje bi nam oduzelo dosta prostora u tekstu. Treba ih upoznati osobno, na sceni, u njihovoj predstavi.

Okupila se respektabilna ekipa koja radi na uprizorenju djela. Upoznajte nas s članovima tima.

– Da, vrlo respektabilna ekipa. S redateljem Dinom Mustafićem sam nekad često surađivala, nabrojala sam po sjećanju nekih trinaest projekata /izdvajam HELVEROVU NOĆ, ZVIJER NA MJESECU, PUKOVNIKA PTICU, ČETVRTU SESTRU, MAJSTORA itd./ Scenograf je Mirna Ler. Kostimograf, Lejla Hodžić. Koreograf, Gjergji Prevazi. Svatko od njih vrstan u svom poslu. A osobito me je  impresionirao muzički suradnik, mladi, karizmatični Damir Imamović, našoj publici već vrlo poznat. Ali mislim da ima poseban dar za scensku muziku. Uloge nose Kaća Dorić, Izudin Bajrović, Ejla Bavčić, Aleksandar Seksan, Minka Muftić, Vedran Đekić, Amila Terzimehić i Dina Mušanović.

Kako  protječu probe? Sudjelujete li i Vi aktivno u radu?

– Potpisujem dramaturgiju predstave, također. Dakle, jesam aktivna, ali i uz pomoć asistentice dramaturga, moje bivše studentice, Džejne Avdić. A probe? Ovdje bi sad trebao doći ozbiljan esej o nastanku scenskog teksta, s dopisivanjima, interakciji s glumcima, dokumentarnom materijalu, preinakama svake vrste na tekstu otvorenom posve redateljskom konceptu. Kao i dominantnom redateljskom rukopisu Dine Mustafića. Težak proces, ali zanimljiv i provokativan.

Vrlo je teško prohodna Vaša prebogata  bio-bibliografija…Toliko ste toga napisali, stvorili…Vjerojatno je sve počelo s poezijom?

– Pa…u pravu ste. Kao kroz prašumu.Teško se već i ja u tome snalazim. Valjda to tako ide s godinama, a i njih se nakupilo. Nekako imam dojam da sam oduvijek pisala, i prije nego li sam formalno naučila pisati. Poezije je uvijek bilo, ali su u mom slučaju književni rodovi vrlo specifični  i bliski. Ne volim granice i ograničenja.

Kakva sjećanja nosite na to vrijeme Vašeg prvog javljanja u književnosti?

– Bilo je to drugačije, puno radosti, druženja, svađa, komuniciranja, književnih susreta i nastupa.Postojao je neki kontinuitet. Stariji pisci su se družili s mladim. A ovi ih na svoj način poštivali i vjerovali im. Prve pjesme mi je objavio Mak Dizdar u časopisu Život, a književnost jest bila i ostala moj život. Neovisno o svim tranzicijskim i inim zbivanjima u suvremenoj književnosti.

Okušali ste se, i puno puta potvrdili kao prozna i dramska spisateljica.Osobito rado ste, rekosmo, pisali za mlade. Koja su djela presudno, po Vašem mišljenju, do danas, obilježila Vašu dugogodišnji spisateljski rad, Vaš dosadašnji opus. Kažite nam, molim Vas,  po nekoliko riječi o svakome od nekoliko njih.

– Dakle, Vi ste stručnjak za teška pitanja.TU STANUJE DANIJELOVA PRIČA otvorila mi je posve nove prostore: opetovanje stvaranja i imenovanja svjetova iz vizure djeteta i onog dragocjenog, dječjeg, koje rado potiskujemo duboko u sebe. Danijel, moj sin me je tome naučio svojim dolaskom i postojanjem u mom životu.. MORSKA PJESMARICA značajna mi je knjiga poezije jer je pokazala koliko se prirodno prožimaju i korespondiraju umjetnosti. ANĐELI U SNIJEGU, knjiga proze i poezije duboko ponire i točno sažimlje moj život u neke trajnije i univerzalnije razine. Ovih dana izišla je iz tiska drama /nagrada “Alija Isaković” BZK “Preporod”/ KAD UZCVATE GLOG, CRN TRN… I mene osobno je iznenadila. Kao da ponajbolje eksplicira moju dramsku poetiku. Vrlo je teško izdvajati pojedine knjige, svaka od njih mi nešto znači u kontinuitetu dugogodišnjeg pisanja. Sve skupa grade spisateljsku poetiku. Osobito rado posežete za temama iz mitova i bajki…Zašto?

– Mitovi i bajke su neiscrpni i čisti zdenci inspiracije. Oni imaju neizbrisive otiske u našem arhetipskom pamćenju. Iz mitologija mitovi su se izravno nastavili razvijati u psihologiji čovjekovoj (gdje su zapravo nekoć i nastali). Time su ne samo priče iz davnina , već naša zbilja, svakodnevica, snovi, noćne more. Bajke, također. Neizmjerljivo je definitivno koliko ima bajkovnog u zbilji i zbilje u bajkama.

Čini se da je kazalište Vaša strast. Što je tako magično u teatru?

– Kazalište jest moja strast i sve ono što strast sobom nosi (kao npr. ranjivost, bol, nedostajanje, mučninu, čistu radost) . Fascinacija je krenula još u ranom djetinjstvu. Npr., u ovo Narodno pozorište dovodili su me već s 3-4 godine i ostala sam zauvijek začarana. U teatru je sve magično, koliko god ta magija bila osviještena ili ne. Proces rada na predstavi je čudo, kao i svako stvaranje novog bića i svijeta. I uvijek je iz početka neizvjesno hoće li, kako i koliko trajati jedan scenski život.

Okušali ste se i na radiju, televiziji Kakva sjećanja nosite na ta iskustva?

– Televizija i radio jesu mi bili značajni kao nove forme djelovanja. Naročito radio- drame, dramatizacije, radio-romani, radio-novele, poetske drame, radio-igre za djecu…To je sad radiju i meni zajednička prošlost. U drugim sredinama nije tako. Nadam se da će i kod nas jednom ponovno, kao nekad, zašumjeti radio-dramski valovi  i talasi. I da će se slušati i voljeti. Drugačiji i drugačije, ali ipak.

Dugo godina ste bili profesorica na ASU… Što je za Vas značio taj proces davanja i primanja, ta interakcija s mladima?

– Na ASU sam došla još u prošlom stoljeću, usred rata, kad je osnovana Dramaturgija, 1994. Voljela sam taj rad s mladima. Razmjena različitih energija bila je za mene novo i dragocjeno iskustvo. Nadam se da me moji bivši studenti neće isti čas ćušnuti u sveprisutni i IN zaborav. Ja njih sve da hoću, ne mogu i ne želim zaboraviti. Veselim se njihovim uspjesima i prisutnosti u suvremenom teatru i okolo njega.

Bili ste angažirani u Pozorištu mladih, radili za SARTR. Čega se rado sjećate vezano za te  i ine teatre? Teško ih je sve i pobrojati…

– E, odgovor na ovo pitanje bi mogao stati u roman. Nostalgična su sjećanja na neka vremena, drage ljude, predstave, smijeh i suze, kojih više nema. Ovo Pozorište mladih više nije ono u kojem sam ja radila kao tek diplomirani, ambiciozni mladi teatrolog. Ali ni ja više nisam ona, normalno. Sve je u promjenama. Treba ih primiti koliko je moguće,voljeti i danas, takve kakvi jesu. Teatru je potrebno ljubavi u svim dobima i ne-dobima.

Često ste boravili u Mostaru, surađivali s MTM-om, bivali nagrađivani. Što Vas veže za grad na Neretvi?

– E, što mene veže za grad na Neretvi? Pojma nemam. Ali kad god stignem tamo, odahnem, kao da sam se doma vratila. Ima nešto u tom gradu što me magnetski privlači već desetljećima.I još mi je cijel, bez obzira na strane svijeta. A MTM je posebno poglavlje u mojemu teatarskom životu. Toliko toga sam naučila u tom specifičnom i uvijek mladom teatru i u suradnji sa Seadom Đulićem. I još učim. Hoću li ću stići to i napisati, pitam se? Trebalo bi, bez ikakve dvojbe.

U mnoštvu nagrada koje ste zaslužili, koje blistaju osobitim sjajem?

– Sad to mogu reći s dostatnim pokrićem: u svakom životnom dobu nagrada znači i djeluje poticajno. Čak i kad vam prijatelj ili znalac iz struke kojem vjerujete, kaže lijepu riječ o onom što ste uradili. Osjećaji uzaludnosti i besmisla, sumnje, negativnih vibracija, bezrazložnog animoziteta, pogubni su. Ipak smo samo ljudi. Zato su mi sve nagrade i priznanja osobiti.

Svojedobno je nadahnuće za pisanje bilo vezano za Vašega sina, danas objavljujete knjige s Vašom unukom? Kako teče taj proces suradnje?

– Za sina sam već rekla, on je trajno nadahnuće i nešto najčudesnije što se u mom ljudskom životu uopće dogodilo. Unuka Ariel s kojom sam napisala roman NAJDALJA ZVIJEZDA DO KOJE SE VOLI, a inspirirala me je i za još neke knjige, ovog je travnja napunila 14 godina. To je sad mlada dama, u dalekoj Australiji, i živi vlastite fascinacije. Vele kako je vrlo talentirana za glumu. Također, vrlo mnogo čita.Naša suradnja dakako više ne funkcionira, ali inspiracija je još prisutna.Vidjet ćemo.

Zašto pišete? Što Vam znači Vaša umjetnost?

– Pišem jer moram. I volim pisati. Kao što više puta rekoh, pisanje je nešto što odabire nas, a ne mi njega.  I umjetnost, općenito. Moja umjetnost mi znači razlog za život.

Što Vi rado čitate, koje pisce?

– Rado, zapravo uvijek, čitam. Mnogim se dobrim knjigama vraćam.U različitim dobima života i različitim kontekstima. Ne možemo tvrditi da smo knjigu pročitali, jer kad joj se vratimo za 5 ili 10 godina, ona nam kazuje nešto posve novo i bitno. Zaista je nemoguće pobrojati pisce i djela. Čitam od pete godine. Naučila sam čitati,, kad mi je dosadilo da se bavim kriminalnim radnjama /mito, korupcija, ucjena, reketiranje i sl./ da bi mi netko drugi čitao. Čitam. To je osobit užitak. Katkad i vrlo efikasan bijeg od vlastite zbilje. Širenje i osvajanje novih mentalnih prostora.

Pozovite naše čitatelje na premijeru nove predstave… Zašto je važno da dođu?

– Naravno! Pozivam ih! Važno je jer bez njih nema predstave… Publika i jest jedan od elemenata predstave. Koji uvelike odlučuje o njezinu životu. Scena i gledalište, glumačka igra plus publika –  jest predstava. Svaki put posebna i neponovljiva,  živa komunikacija. To teatar bitno razlikuje od ostalih medija. Dakle, očekujemo vas.

Razgovarala: Vesna Hlavaček, [email protected]

 

 

 

 

error: Content is protected !!